Goran mi je najžešći kritičar

Larisi Lipovac Navojec (32) i Goranu Navojcu (38) u posljednje se vrijeme događaju samo lijepe stvari. Nakon bajkovitog vjenčanja 4. rujna na otoku Visu, kojim su okrunili sedmogodišnju vezu, zagrebačka plesačica i glumac prijateljima su otkrili da će na proljeće postati roditelji. Stoga ne čudi da im je sada, iako su već mnogo puta radili zajedno, posebno zadovoljstvo sudjelovati u istom projektu, mjuziklu Rajka Dujmića i Željke Ogreste “Za dobra stara vremena”. Riječ je o mjuziklu inspiriranom pjesmama Novih fosila u kojem je Larisa glavna koreografkinja, a Goran igra jednu od glavnih uloga, poštenog milicajca Peru.

No, bez obzira na trudnoću i zajednički projekt, par je trenutačno razdvojen. Razlog tome je Larisin odlazak u Australiju, gdje s plesnom predstavom Male scene “Padobranci ili o umjetnosti padanja” gostuje na pozornici glasovite sidnejske Opere. U razdoblju od 13. do 24. listopada ondje će nastupiti 18 puta, što joj je, ne krije, golem izazov i, moglo bi se reći, kruna plesačke karijere. No, bez obzira na to što je neće biti dva i pol tjedna, Larisa tvrdi da koreografija koju osmišljava za mjuzikl “Za dobra stara vremena” neće zbog toga trpjeti. Sve će, obećava, biti napravljeno do 4. prosinca, kad je zakazana premijera u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Što vam je najveći izazov dok radite na ovom mjuziklu? – Meni su uvijek najveći izazov ljudi s kojima radim, a s većinom glumaca na ovom projektu sam već surađivala i mislim da su odlična ekipa. Bit će to zabavan spoj spektakla, mjuzikla i koncerta. Imam dosta iskustva na sličnim projektima: dosad sam radila koreografije za mjuzikl “Mali dućan strave”, rock-operu “Gubec beg”, “Operu za tri groša”, burlesknu operu “Orfej u podzemlju”… Jeste li u mladosti slušali glazbu Novih fosila? – Kao klinka od desetak godina imala sam njihove kasete i plesala uz njih. Kad sam došla na probu, shvatila sam da znam riječi svih pjesama u mjuziklu. Inače, slušam raznovrsnu glazbu, od eksperimentalne i klasične, do popa i hitova iz osamdesetih. Kako ste koreografski zamislili lik milicajca Pere, kojeg glumi vaš suprug Goran Navojec? – Uvijek zamišljam lik ovisno o osobi koja ga igra ili pleše. Čovjek je kao glina, a moj je posao pronaći pokret koji će biti njemu svojstven i prirodan, a pritom dramaturški opravdan. Što to znači u Goranovom slučaju, znat ćete ako pogledate mjuzikl. Kao glavna koreografkinja u mjuziklu i Goranu ste šefica: sluša li vas? – Ne bih to nikad tako rekla. Živimo skupa sedam godina i za to vrijeme smo mnogo puta radili zajedno u kazalištu “Komedija”, na predstavama Plesnog centra Tala, na “Hamletu” Teatra Ulysses… Mislim da onaj tko se postavlja kao šef na probama, nikada od ljudi neće dobiti ono najbolje. Zato ja to nikada ne radim, već se trudim postaviti prije svega kao čovjek i prijatelj. Kakav je Goran plesač? – Vrlo talentiran. Mene je on oduvijek fascinirao svojim brojnim talentima. Izvrstan je glazbenik, pjevač, odlično se kreće na sceni, dobro nosi svoje kilograme, ima šarma i duha. Mislim da je to njegov glavni adut. Zadnjih godinu i pol dana je radio sa svjetski poznatim redateljem Janom Fabreom, koji u svojim projektima više koristi profesionalne plesače nego glumce. Goran ih je oduševio svojim plesnim umijećem. Kako podnosi kritike? – Dobro. Mi smo jedno drugom najiskreniji i najžešći kritičari. Ja očekujem od njega da mi kaže istinu, a i on od mene. Ponekad je teško čuti, ali bolje da se kaže što ne valja, nego da se šuti. Meni je Goran uzor – i u životu i u poslu. Iskren je, dobar čovjek, radi svoj posao iz srca i to se vidi. A baš to ljude uvijek iznova šarmira. Ja sam isto takva; ne mogu raditi posao s figom u džepu. Kad sam bila mlađa, bilo je poslova koje sam prihvaćala zato jer mi je trebao novac, ili iz neiskustva, ali sad radim samo ono što mi se sviđa. Vježbate li s njim i kod kuće? – Ne. Posao ostavljamo u dvorani. Goran je prije vjenčanja smršavio desetak kilograma. Kako mu je to uspjelo, jeste li ga vi natjerali na dijetu? – To nije bilo zbog mene, niti zbog vjenčanja. Goran je bio godinu i pol na turneji s Janom Fabreom glumeći u njegovoj predstavi “Orgija tolerancije”. Obišli su cijeli svijet, odigrali više od 80 izvedbi te fizički vrlo zahtjevne predstave. Tempo je bio ubitačan i kilogrami su se istopili sami od sebe. Što se u vašem životu promijenilo nakon udaje? – Ništa, osim što sam svom prezimenu dodala Goranovo. Znamo se predobro da bi taj potpis promijenio bilo što u našem odnosu. Odakle kod vas tolika strast prema plesu? – Ne znam, jer se u mojoj obitelji nitko nije bavio plesom. Moj otac Atif je bivši nogometaš, a mama Nevenka je bila direktorica u Zagrebačkoj banci. Mama je rođena u Egiptu, ali je cijela moja obitelj zapravo jako “miksana”. S mamine strane imam talijanske, malteške, francuske i crnogorske krvi, a tata je hrvatsko-bosanska kombinacija. Moj djed s majčine strane je bio inženjer i obitelj se zbog njegovog posla preselila u Rijeku. Tata je došao u Rijeku jer je potpisao ugovor s tamošnjim NK Orijentom. Tu je upoznao moju mamu, a preselili su se u Zagreb kad je tata počeo igrati za NK Zagreb. Sportske gene smo naslijedile i četiri godine starija sestra Sabina i ja. Obje smo trenirale ritmičku gimnastiku i kao srednjoškolke bile prvakinje Hrvatske. Kako to da niste nastavili sportsku karijeru? – Ja se, zapravo, nisam planirala profesionalno baviti plesom, više sam bila zainteresirana za sport. A onda mi je, negdje u srednjoj školi, mama rekla: “Ma daj ti upiši plesnu školu Ane Maletić, to ti je super.” Odgovorila sam joj da me ples ne zanima, ali me ona uvjerila da će mi dodatni trening koristiti u sportu. Na kraju je završilo tako da sam se zaljubila u ples…

A vaša sestra? – Ona je postala bankarica, kao i mama. Ima troje djece, a ja obožavam svoje nećake i mislim da sam dobra teta. Trinaestogodišnji Kristijan već nekoliko godina pleše hip-hop i break dance i jako je dobar u tome. Jedanaestogodišnji Patrik trenira nogomet, a dvoipolgodišnja Natali već sad pokazuje sklonost prema plesu. Nadamo se da će postati plesačica. Tri godine studirali ste ples u New Yorku. Koja je razlika između brodvejskih i zagrebačkih mjuzikala? – Ogromna. Prvo, ondje su budžeti za predstave neusporedivo veći od naših, kazališta su građena ili rekonstruirana specijalno za izvedbe mjuzikala. Primjerice, u mjuziklu “Miss Saigon” otvorit će se krov kazališta kako bi na pozornicu sletio helikopter. Drugo, ondje postoje specijalizirane škole za mjuzikle i svi ljudi koji rade na njima školovani su baš za to. Treće, na audicije se prijavljuje nekoliko tisuća ljudi pa zaista možete birati. Četvrto, ondje je interes publike za mjuzikle znatno veći nego kod nas, pa su predstave i financijski mnogo isplativije. Kako vas se dojmila Amerika? – Imam osjećaj da sam otišla u Ameriku kao dijete, a vratila se kao odrasla osoba. U New Yorku sam se prestala plašiti borbe za ono do čega mi je stalo. Ondje nema milosti, prepušten si sam sebi, moraš se snalaziti i vrlo brzo odrastaš. Da bi uspio, moraš biti potpuno posvećen i savršen u svom poslu. Ne tolerira se ono “ja to ne mogu”, “bolestan sam”… No, s druge strane, ljudi su poput strojeva, što užasno otuđuje. Jeste li se zbog toga vratili u Hrvatsku? – Ne, otpočetka sam se namjeravala vratiti. Cijelo vrijeme sam imala ideju da ću nakon povratka otvoriti plesni centar, što sam i učinila 2000., kad sam s kolegicom Tamarom Curić osnovala Plesni centar Tala. Moj san se ostvario: imamo više od 400 članova, produciramo vlastite predstave, imamo plesni festival… Što smatrate svojim vrlinama, a što manama? – Vrlo sam eksplozivna osoba i lako se naljutim, a pritom sam vrlo iskrena, što nije baš najbolja kombinacija. Pogotovo jer sam uz to i vrlo ranjiva. U djetinjstvu mi je mama uvijek govorila da prije nego što nešto kažem, izbrojim do deset. A što se tiče vrlina, vesela sam po prirodi i s lakoćom oko sebe širim pozitivnu energiju.

Kristinka Šćavina