Grad suprotnosti

Priliku koja mi se pružila – da prvi put posjetim Južnu Koreju – nisam, naravno, željela propustiti pa sam se pridružila ekipi zagrebačke Male scene koja je na festivalu u glavnom gradu Seulu gostovala s predstavom “A tko si ti?”. U Seul smo doputovali iz Tokija (između dvije japanske turneje), let je trajao tri sata, i dok smo se s aerodroma vozili prema središtu grada, prvo što mi je upalo u oči su suprotnosti – neboderi i do njih kućerci.

Šarene kulise Seul nazivaju “čudom na rijeci Han” (Miracle on the Han River) – zbog naglog ekonomskog rasta. To je parafraza izreke Miracle on the Rhine (“čudo na rijeci Rajni”) koja se odnosila na ekonomski preporod Zapadne Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Za našeg boravka Seul je zbog raskopanih ulica nalikovao na veliko gradilište. Za šarene kulise, kojih je bilo posvuda, pomislili smo da su umjetničke instalacije, no one su, zapravo, skrivale ruševine ili kuće koje se obnavljaju.

Rijeka ljudi S 11 milijuna stanovnika Seul je 22. najnaseljeniji grad na svijetu. Rijeke ljudi koje se slijevaju iz podzemne željeznice činile su mi se zastrašujuće: imala sam osjećaj da će me pomesti sa sobom. Korejci su ne samo otvoreniji od Japanaca nego govore i engleski, pa sam se mogla sporazumijevati bez problema, a u pomoć je priskakala i naša festivalska prevoditeljica, studentica hrvatskog koju smo prozvali Vesna. Iznenadilo me da čak stotinu mladih Korejaca studira hrvatski u Seulu. Iako stanovnici ne obraćaju posebnu pažnju na strance, kad ih nešto pitate, vrlo su ljubazni. Inače, na stanicama podzemnih željeznica nalaze se mape grada, a na izlazima su napisi (i na engleskom) kojim se turistima preporučuju posjeti znamenitostima, poput Plave kuće, nacionalnog Folklornog muzeja, ulice antiknih dućana…

Carske palače Dok sam šetala gradom, zanimljivije od toga mi je bilo promatrati ljude, vidjeti kako žive. Rastužilo me što su toliko pod utjecajem zapada. U kućama se tako izgubio običaj da, osim u posebnim prigodama, objeduju sjedeći na podu – što se sačuvalo u tradicionalnim restoranima. Osim toga, oko drevnih carskih palača, umjesto da ih izdvoje, niču nove građevine. Zaljubljeni parovi Seul je grad mladih: u podzemnoj željeznici nisam zamijetila starije od četrdesetak godina. Rijetko se može vidjeti mladi par koji se na ulici drži za ruku. Svoje vršnjake viđala sam uglavnom u srednjoškolskim uniformama. Saznala sam da imaju vrlo kratke praznike, kao i studenti, pa mi je bilo čudno kod studentskog grada vidjeti brončanu skulpturu studenta kako se – bezbrižno odmara. Mladi često svoju kao ugljen crnu kosu boje u lude nijanse. Na Trgu korejskog rata (koji se od 1950. do 1953. vodio između Sjeverne i Južne Koreje), na šetnici uz umjetnu rijeku, gdje je muzej pod vedrim nebom s fotografijama koje svjedoče o tom događaju, zatekla sam pomalo neobičan prizor: Japance koji pjevaju korejske pjesme.

Ljuta hrana Njihova hrana je za naš ukus veoma ljuta. U restoranima vam najprije ponude čaj s ledom (led stavljaju i u kavu, pa ćete toplu dobiti samo ako naručite američku kavu), zatim donesu 15-ak zdjelica s raznim jelima: salate, meso, vrlo ljuto povrće, juhe, crnu riža s umakom od tofua… Jede se metalnim štapićima, kojima je teže baratati nego drvenima. Inače, možete si i sami, na ulici uz restoran, pripremiti meso na roštilju. U “dućanu” na otvorenom kušala sam slatko i vrlo fino jelo: u tijesto od meda zamotanu smjesu od badema i oraha. Korejci najčešće piju sake (rakiju od riže), a po gradu su automati s flaširanom vodom jer ona iz slavina nije baš pitka. Na svakom koraku su trgovinice sa svim i svačim, od čarapa i rublja do raznih ukrasa, a najviše ih je na stanicama podzemne željeznice gdje me zadivila golema lepeza kojom bi se moglo prekriti pola zida.