Hoću li ikad više hodati

Slomljena zdjelica, kralježak i stidna kost, potres mozga, nagnječena rebra i hematomi po cijelom tijelu – posljedice su teške prometne nesreće koju je 30. rujna u šest sati ujutro, na cesti pokraj Varaždin-Brega, doživjela 28-godišnja pjevačica Silvija Mišanović, u javnosti poznatija kao Super Silva. Automobil BMW, u kojem je sjedila na suvozačkom mjestu, vozio je Mario Cindori, organizator koncerta što ga je večer prije održala u Varaždinu, a otraga je sjedio njegov prijatelj. Zbog teških ozljeda pjevačica je iz varaždinske Opće bolnice odmah prebačena u Traumatološku kliniku u Zagreb, dok su njezini suputnici s lakšim ozljedama zadržani u Varaždinu.

– Nakon nastupa koji sam održala u povodu Dana grada Varaždina, odlučili smo otići do diskokluba u kojem sam trebala nastupiti, kako bismo ostavili plakate za koncert. Cindori je vozio više od dvjesto kilometara na sat i u jednom zavoju izgubio kontrolu nad vozilom. Sjećam se samo da je auto sletio s ceste i da smo se počeli prevrtati. Nisam bila vezana pojasom pa sam ispala i glavom udarila o zemlju, nakon čega sam se onesvijestila. Kad sam se probudila, ležala sam zgrčena na zemlji, a krv mi se slijevala niz lice. Sjećam se da sam brzo i plitko disala, pa ubrzo opet pala u nesvijest. Probudila sam se u varaždinskoj bolnici. Pitala sam liječnika što će biti sa mnom, a on mi je rekao da vjerojatno više neću moći plesati. Užasnula sam se jer sam pomislila da to znači da ću ostati paralizirana – priča Silva, koja je ipak nakon nekoliko sati počela osjećati prste na nogama, što je bio znak da leđna moždina nije ozlijeđena. No, oporavak će, rekli su joj liječnici, biti dug i mukotrpan, a tek će se iz pretraga koje slijede vidjeti hoće li morati na operaciju kralježnice.

A baš mi je krenulo – Liječnici i sestre na II. traumatološkom odjelu divni su prema meni, ali kad ih pitam koliko ću ostati u bolnici, nitko mi ne može dati precizan odgovor. Možda dva, a možda i tri mjeseca. A onda ću još barem toliko provesti na terapijama u toplicama. Što je najgore, ja nisam socijalno osigurana. Pitam se kako ću platiti sve te račune… Članica sam Hrvatske glazbene unije pa ću od njih tražiti savjet i pomoć – kaže Silva, dodajući da je naviknula na borbu pa se ni sada neće lako predati. U bolnici su joj htjeli odrezati kosu jer je bila puna osušene krvi i lišća, no nakon što ih je zamolila da to ne čine, pažljivo su je oprali. Najteže joj je, kaže, bilo prvu noć: ležala je u mraku i razmišljala što će biti s njom…

– Pomislila sam kako mi je baš krenulo, moj posljednji pop-album “Totem” dobro se prodaje, pozivaju me na gaže na sve strane… Sad sve to moram otkazati i boriti se da ponovno stanem na svoje noge – priča pjevačica, kojoj ovo nije prva nesreća što ju je zadesila. I dosad je njezin život, naime, bio težak i pun patnje.

Nikad ne plačem Rođena u bosanskom gradu Tuzli, od malih nogu bila je svjedok svađa i tučnjava majke i oca, koji su se razveli kad joj je bilo pet godina. Majka je otišla u Njemačku, gdje se preudala, a na Silvina pisma i pozive nikad nije odgovorila. Djevojčica je živjela kod bake, no kako je ona bila bolesna, neprestano su je seljakali od jednih do drugih rođaka. Kad je Silvi bilo 13 godina, u Bosni je počeo rat pa ju je obitelj poslala kod rođaka u Sloveniju. No, pobjegla je od njih jer su je tretirali kao sluškinju i otišla u Zagreb – iako tu nikoga nije poznavala. Nekoliko noći provela je spavajući po stubištima i noćnim tramvajima. Kako bi preživjela, čistila je po kućama, čuvala djecu, neko vrijeme radila u butiku…

U svijet folk-glazbe ušla je sa 16 godina, a sa 17 je snimila prvi album “Idem da se ne vratim”. U ljubavi nikad nije imala sreće: prvi dečko, s kojim je prohodala u dvadesetoj, bio je nasilan i grub pa ga je ostavila. Potkraj prošle godine zaručila se za Antonija Marušića, hrvatskog Mistera turizma, ali je veza brzo pukla zbog njegovih navodnih ljubomornih ispada. Nedavno se rastala i od bajkera Mate, s kojim je bila u kratkoj vezi.

Tek prije nekoliko godina, kad joj se majka nakon drugog bračnog kraha vratila u Tuzlu, upoznala je svog polubrata Aldiana. On joj je, kaže, bio jedna od rijetkih svijetlih točaka u životu. Pomagala ga je novčano, ali majku više nikada nije željela vidjeti. No, i brat ju je razočarao: napustio je školu i upao u loše društvo, a kad mu zbog toga više nije željela slati novac, prekinuo je odnose s njom.

– Danas kontaktiram još samo s ocem. No, nisam mu javila za nesreću jer ne znam kako bih mu to priopćila pa će ga, umjesto mene, nazvati moja prijateljica Josipa. Naviknula sam na to da je život surov i nikada ne plačem, ali kad bih čula njegov glas, mislim da bih zaplakala. Naime, i moj tata, koji u Bosni ima rasadnike, doživio je u mladosti tešku prometnu nesreću, nakon koje je dvije godine bio nepokretan. Sad mi se čini kao da se zlosretna sudbina naše obitelji ponavlja – priznaje Silvija Mišanović.

Kristinka Šćavina