Hod po mukama

Moji roditelji žive u vrlo problematičnom braku već više od 30 godina. Na sve načine sam se cijeli život trudila da im stvaram što manje problema i naivno vjerovala kako će to pomoći da se popravi situacija. To se još nije dogodilo, a vjerujem da nikad ni neće. Kao mala djevojčica uvijek sam se nadala da će, kad narastem, stvari biti drugačije, ali nisu. Moj otac je vrlo težak čovjek čije su svađe, psovke, vrijeđanja i duge šutnje obilježile moj i sestrin život. On je visokoobrazovan čovjek kao i moja majka, ali mislim da to malo znači. Bezbroj puta se posvađao s njom i onda bi je vrijeđao, psovao, čak i pljuvao po njoj, sve na granici fizičkog obračuna. Često bi svađe u sekundi izbijale i to najčešće zbog nekog maminog bezazlenog komentara. Milijun puta sam je molila da ga ignorira jer sam mislila da će tako broj njegovih ispada biti manji. Nije se dogodilo. Nikome nikad ne bih poželjela ono što sam ja proživjela. U svojih 30 godina “nauživala” sam se straha za koji većina djece u normalnim obiteljima ne zna niti da postoji. Kad sam bila mlađa, bježala bih susjedima. Sjećam se jednom, kad smo bile male, otac je vozio auto, on i mama su se posvađali, a on nas je izbacio van iz auta. Ili bi nastavio voziti i prijetio da će nas sve zabiti u prvi stup. Užasava me sama pomisao na vožnju s njim. Moja je sestra imala dvije teške psihičke krize zbog njihovih svađa. Nekoliko puta sam se, na rubu živaca, suprotstavila očevoj tiraniji, počela sam vikati na njega da se smiri i da ga nećemo više podnositi takvoga. Zaletio se prema meni i da ga moja sestra nije spriječila, vjerojatno bi me uhvatio za vrat, jer me gurnuo dvaput kad sam mu okrenula leđa. Poslije toga, dva tjedna nije sa mnom razgovarao. Nije me briga ako više nikad ne razgovaramo, ali stvari se uvijek nekako smire. Ostaju samo stravični ožiljci. Već dugo znam da nema lijeka ovoj situaciji, osim bijega. Zato sam potaknula sestru da se uda za dugogodišnjeg mladića. Sretna sam jer je uspjela dobiti dobar posao, a on je vrlo kvalitetna osoba. Moj otac je cijeli svoj život bio okrenut karijeri. Bili smo zahvalni kad god ga ne bi bilo kod kuće, jer je to značilo mir. Prije nekoliko godina dogodio se incident na poslu i on je degradiran s visoke funkcije. Otada planira otići u mirovinu. Zlo mi je od same pomisli koliko će vremena provoditi kod kuće. Ali ono što me najviše revoltira, jest njegov odnos prema našim rođacima, posebno djeci. Svi ga vole. On se s tuđom djecom igra, nosi ih, ljubi, što je od svega najgore, toliko je blage naravi da mi se okreće želudac svaki put kad gledam te scene. Kako može čovjek koji je nanio toliko zla vlastitoj obitelji, i koji i dalje to radi u svojim kasnijim godinama, biti tako dobar glumac? Ne kaje se ni zbog čega, u toliko vremena nije se nimalo promijenio, ima iste ispade kao prije 30 godina, nervozan je ako nije onako kako on želi da bude, u stanju nas je sve pretući ni zbog čega, ali zato je prema drugima najbolji čovjek na svijetu. Ivana

Jedva se može zamisliti odnos intelektualca koji dopire do granice okrutnosti, u kojemu je jedan tiranin, a drugi patnik, jedan psihički i fizički maltretira drugoga, a drugi, unatoč svemu, šuti i trpi. Još manje jednu Pepeljugu (pretpostavljam školovanu) koja sve to gleda mučeničkim pogledom, bori se svojim sićušnim snagama protiv tiranina, pa makar joj bio otac, koja gotovo svojim tijelom brani majku, udaje sestru da bi je iščupala iz čeličnog zagrljaja oca koji je, po mojoj nestručnoj procjeni, histeričan i neurotičan… samo ne misli na sebe i na svoj život. U današnje doba živjeti tako pasjim životom, a biti visokoobrazovan poput vaše majke, na granici je nerazumijevanja, isto tako kao i vaš život u kojemu igrate ulogu majke ondje gdje biste trebali biti voljena kći. Davno ste trebali otići iz roditeljske kuće i živjeti svoj vlastiti život, kao što se i vaša majka trebala izboriti za dostojanstvenu egzistenciju u kojoj ne bi bilo tolike količine straha, vrijeđanja, psovki i pljuvanja, pa sve do granice razvoda. Dignite sidro i otplutajte iz kuće u kojoj vlada srednji vijek. Dok još ima vremena i dok još imate snage.