Hod po žici uspjeha

Samo dva tjedna nakon što je u dvorani Kodak u Los Angelesu prisustvovao dodjeli Oscara i slavio s ekipom nagrađenog dokumentarca “Čovjek na žici”, 42-godišnji snimatelj Igor Martinović stigao je u Hrvatsku. S trogodišnjim sinčićem Kalom u rodnoj Požegi posjetio je roditelje, a u zagrebačkom kinu Europa prisustvovao je premijeri filma “Buick Riviera” redatelja Gorana Rušinovića, koji je preklani na -25 Celzijevih stupnjeva snimao u američkom gradu Fargu.

– Kad sam saznao da je “Čovjek na žici” redatelja Jamesa Marsha nominiran za Oscara, pomislio sam kako je nevjerojatno da bi film na kojem sam radio, mogao osvojiti najvažniju filmsku nagradu. No, to se dogodilo i bio je super osjećaj, makar na trenutak, držati zlatni kipić u ruci. No, iako nagrade gode, u filmskoj se industriji ne živi od lovorika: uvijek se gleda u budućnost, a svaki idući film je nov izazov. Bilo je lijepo, svi smo uživali, ali to sad treba spremiti u ladicu i nastaviti dalje – kaže Igor Martinović, koji od 1993. živi u New Yorku. “Čovjek na žici”, priča o francuskom akrobatu Philippeu Petitu koji je dvije godine pripremao “artistički zločin stoljeća” – hod po žici razapetoj između njujorških Twin Towersa, koji su te 1974. tek bili u izgradnji – najuspješniji je i najzapaženiji film što ga je snimao Igor Martinović, ali ne i jedini kojim se može pohvaliti.

Zahvaljujući njegovoj kameri film “Buick Riviera” Gorana Rušinovića lani je osvojio Srce Sarajeva, glavnu filmsku nagradu na najprestižnijem regionalnom festivalu, kao i film “Gospođica” švicarske redateljice Andree Štake 2006. Uz to, radio je i film “Padre Nuestro” redatelja Christophera Zalle, koji je preklani pobijedio na festivalu Sundance, a ove godine snimio je i spot za naslovnu pjesmu iz filma “Hrvač”, koju izvodi legendarni američki pjevač Bruce Springsteen. No, do East Villagea, njujorškog kvarta gdje danas živi sa suprugom, arhitekticom Margaretom Arbanas, i sinom, vjerojatno ne bi stigao da kao 12-godišnjak na oglasnoj ploči požeškog kina Central (koje danas više ne postoji), nije zapazio plakat i fotografije iz filma “Fantom slobode” španjolskog redatelja Luisa Bunuela. – Kao većina klinaca, ulaznicu za kino kupio sam zbog slike polugole glumice, no taj film me potpuno osvojio. Gledajući “Fantoma slobode” definitivno sam shvatio da filmska umjetnost može biti čudesna – govori Igor Martinović, koji je u zagrebačkom Centru za kulturu završio srednju školu za TV i film. Zahvalan je roditeljima Ani i Mirku, umirovljenim nastavnicima povijesti i književnosti, što su mu dali slobodu i potaknuli ga da kao 15-godišnjak daleko od kuće pokuša ostvariti svoje snove. Iako se još u djetinjstvu bavio fotografijom uz starijeg brata, danas kompjutorskog stručnjaka u Americi (s kojim je kod kuće uredio laboratorij gdje su sami razvijali slike), Igor je vrlo brzo shvatio da ga više od dokumentiranja stvarnosti zanima pričanje priča. Zbog toga se prijavio na prijamni ispit za snimatelja na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti.

– Moj rad za prijamni ispit nije bio tehnički savršen, ali je pokojni profesor Nikola Tanhofer zapazio da ima ono “nešto”: on je bio najzaslužniji što sam primljen – prisjeća se Igor Martinović, koji je generacija Branka Linte, stalnog člana ekipe redatelja Dalibora Matanića, producenta Joze Patljaka, Vanje Černjula, Slavice Subotić… Iako je diplomirao u roku, u Hrvatskoj nikad nije dočekao priliku da snimi dugometražni igrani film. – Uglavnom sam snimao dokumentarce s pokojnom Jelenom Rajković, i kratke filmove, a kad je započeo rat, s redateljem Tomislavom Žajom radio sam reportaže s bojišnice – kaže Igor Martinović, koji je u to vrijeme ostao bez svakog profesionalnog izazova.

– Kad je u blizini Travnika poginuo naš kolega Tihomir Tunuković Tuna, zavladalo je sivilo i beznađe: samo smo sjedili po birtijama i pričali kako je sve loše, a jednostavno nismo imali snage da to promijenimo. Zato sam 1993. otišao k bratu u New York – kaže Igor Martinović, koji ondje nije poznavao nikoga iz svijeta filma, a i znanje engleskog mu nije bilo sjajno. Ipak, odmah je osjetio da je to grad po njegovoj mjeri. S prijateljem s akademije, redateljem Goranom Dukićem, sjeo je uz telefonski imenik i počeo redom nazivati filmske kompanije i nuditi im svoje usluge. Prije nego što je dobio prvi posao u struci radio je kao električar, prodavao sladoled i dijelio letke na ulici.

Karijera počinje nakon pedesete

– U Americi – kaže – nema uspjeha preko noći. Prije prvog igranog filma napravio sam mnogo kratkih i dokumentarnih, a uglavnom sam živio od reportaža za razne europske televizije. Prekretnica se dogodila kad sam na jednom seminaru upoznao dvostrukog oskarovca Johna Tolla, snimatelja “Hrabrog srca”, “Legende o jeseni”, “Posljednjeg samuraja” i “Tanke crvene linije”. On mi je dao preporuku za Sundance Lab, filmsku radionicu u okviru festivala Roberta Redforda, gdje sam upoznao mnogo ljudi i stekao kontakte. To mi je otvorilo mnoga vrata. Nekako u isto vrijeme kad mu je karijera krenula uzlaznom putanjom, upoznao je zagrebačku studenticu arhitekture Margaret Arbanas, koja je u New York došla u posjet bratu. Našli su se u istom društvu, a nakon toga postali su nerazdvojni. Čim je diplomirala, Margaret se preselila k Igoru, a vjenčali su se jednog ljeta u Dubrovniku.

– Zapravo smo imali ludu želju da se vjenčamo u Kini, ali je to bilo prekomplicirano, pa smo sve obavili u dva dana kad smo stigli na Jadran – kaže Igor, pred kojim je danas život kakav su samo mogli poželjeti: Margaret je zaposlena u studiju uglednog nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa, a Igoru su nakon “Čovjeka na žici” sva vrata otvorena. Ipak, još ne zna što će mu biti idući projekt. – Imam dogovore s iranskim redateljem Bahmanom Ghobadijem i škotskom redateljicom Lynne Ramsay, ali bez fiksnih termina. No, nema žurbe, sve će doći na svoje, najbolje godine za snimatelje su tek poslije pedesete. Meni je najvažnije da uživam svako jutro kad idem na set, jer ne mogu zamisliti ljepši i uzbudljiviji posao od svog.

Kruno Petrinović