Hrabro nosite svoje godine

Kad netko kaže za ženu da je dotjerana, misli na njezin, kako se to danas kaže, ukupan “styling”. Dabome da je važno pritom što je odjenula, kakve su joj cipele, a o nakitu da i ne govorim, ali, sigurno je i veoma važno, a neki kažu čak i najvažnije – kakva joj je šminka. Jer, to što šminka može učiniti od žene, teško da može išta drugo. Jedan stilist je rekao veliku istinu – da ženu ne može ništa toliko proljepšati, ali i “unakaziti”, kao šminka. A mnoge žene baš tu griješe. Jer, nema one koja ne želi izgledati mlađe, izazovnije, ljepše pa i privlačnije. I to je za razumjeti, ali nije kad “efektom šminke” postiže nešto sasvim drugo nego što želi.

Uvijek sam govorila da se svaka žena treba naučiti “igrati s bojama”. Ali igra treba biti takva da stvori “umjetnički dojam” na sve koji je gledaju, i što je još važnije, na nju samu. Ne jednom mi se i samoj desilo da sam se, gledajući poslije šminkanja, svidjela sama sebi, pogotovo kad je ta šminka bila nenametljiva, kad je isticala ono što treba i skrivala ono što je trebalo sakriti. Mnogi pravi znalci tog umijeća znaju da je šminkanje ravno “umjetnosti”. A kako i ne bi bilo kad je to umijeće staro gotovo koliko i život.

Jer, šminka nije nikakva izmišljotina našeg doba. Oprečni stavovi o šminkanju javljaju se već u doba Platona. Kažu da je još Sokrat šminkanje nazivao – “običnom prevarom”. Ali, tek onda kad su se počele šminkati i žene. Jer, izvori kažu da je u samom početku to bio “privilegij” muškaraca. Znači i tad je vrijedilo pravilo – što je dopušteno Jupiteru, nije i volu! Jer, kako se vidi, nije da muškarcima nije bilo važno kako izgledaju! Jesu li za prilike i pojmove u kojima žive – dotjerani. Konačno, i riječ kozmetika dolazi od riječi koja znači – dotjeran.

Mnogi se još sjećaju Liz Taylor i njezine uloge u Kleopatri. I dabome, napadne šminke. Činilo se da će joj kapci “otpasti” pod teretom boja koje je imala na njima. Ta kraljica i preljubnica, pa rodoskvrniteljica, uspjela je nametnuti se ne samo svojim ponašanjem nego i svojim šminkanjem. Njezini obojeni kapci u filmu, ma kako se činili pretjeranim, učinili su svoje. Zapisi govore da su postali obilježje Egipćanki, da su im pronijeli slavu svijetom.

No, ono što su one počele, nastavljalo se i dalje. Više to nitko, i da je htio, nije mogao zaustaviti. Ali, svako je vrijeme donosilo nešto novo, a žene se tog “poroka” više nikad nisu odricale. Dapače, mnogima od njih, zapravo onima koje drže do sebe, to je postala i obveza. Znala sam se smijati u mladosti kad bi mi neka od njih rekla, kad se ne na- šminka, da se osjeća kao da je gola. I sad ono najvažnije što je i razlog da o ovome pi- šem i što sam već istaknula – sve treba imati mjeru, sve mora biti u cilju – ljepšeg i sigurnijeg osjećaja svake žene. Dabome da je pritom svejedno koliko je ženi godina. Samo prema tome će se i određivati način šminkanja. Ono što si može dopustiti tinejdžerica, neće i ozbiljna žena, pa ma kako joj se to svidjelo. Jer, mora paziti da ne ispadne smiješna i da ne bude ruglo. Ali i na još nešto treba upozoriti – na vrijeme kad se šminkamo. Za dnevni izlazak nećete se našminkati kao na večer, kad izlazite na neku zabavu.

Ali, upozorila bih čitateljice i na još nešto – važnije je da starija žena bude uredno i dobro našminkana nego ona mlađa. Jer, mladosti se štošta može i oprostiti, ali starosti – ništa. I dešava se ono što ne bi trebalo. Ao čemu je riječ, ispričat ću slučaj jedne moje susjede. Mnogo je mlađa od mene, ali ni ona više nije baš u cvijetu mladosti. Pamtim je još kao djevojčicu, mladu, lijepu, vrckavu, sa sjajnim tenom. Njoj nije trebala šminka. Ali, kako su godine letjele, lice je počelo sivjeti, polako se i opuštati, a i nekako se naboralo više nego je trebalo. No, ona kao da za to nije marila. A kad sam joj rekla da bi se morala šminkati, odgovorila mi je da to nije nikad radila pa neće ni sad.

Bila sam netaktična i da je zdrmam, samo sam rekla: – Vjerujem, ali nisi nikad imala ni toliko godina koliko ti je sad. Ipak je ta moja grubost djelovala. Samo nekoliko dana poslije srela sam je s novom bojom kose i, rekla bih, tek diskretnom šminkom. Mora da je potražila i stručnu pomoć jer njezina tamna kosa posvijetljena je, što je smanjilo grubost i dubinu bora. I kad smo već kod boje kose, sugerirala bih ženama, ma kakve boje bile u mladosti, da kosu posvjetljuju. Dabome da ne trebaju izgledati kao neprirodne plavuše da opet ne bi ispale smiješne, ali neka se sve svede na svjetlije nijanse. Naslušala sam se gotovo uvijek istih priča nekih žena: “Pa ja sam uvijek bila crnka.” Kažu da je i sam Bog tako odredio jer je staroj ženi kosu doduše ne pobijelio, nego posijedio. Smiješne su mi priče nekih muškaraca kako ne vole na ženama šminku, kako najviše vole prirodnu ženu. I kad im neka naivka i povjeruje, brzo je on sam razuvjeri – jer se okrene za svakom dotjeranom ženom na cesti. No, ne čude me muškarci. Ma što da pričaju ili čine, nije to više nikakvo iznenađenje. Više me zabrinjavaju žene koje doista misle da je šminkanje nepotrebno, da je to “parada” koja ih nikad nije, a i neće zanimati. I neke u tome čak i ustraju. Ja ih nikad nisam razumjela, i nikad ih nisam prestala “gnjaviti” savjetima da to ne čine – jer ženstvenost, pogotovo u kasnijim godinama, pa i finoća se izražava i šminkom. Neki tvrde da je šminkanje dokaz da se želimo svidjeti te da time pokazujemo kako želimo osvajati muškarce. Ja se pitam zašto bi to nekome smetalo. Pa ako to nije tako, ako ste dovoljni sami sebi, upitajte se je li to baš normalno. Konačno, što je loše u tome da se želimo nekome svidjeti, što želimo privući nečiju pažnju, pa čak i onda ako imamo već nekoga uza se koji nam je posvećuje.

Jedan od moja četiri muža, više se i ne sjećam koji, jednom mi je pričao, zapravo na moje inzistiranje priznao, da kad ugleda zgodnu ženu, odmah se kod njega pojavi želja za seksom i on tu ne može ništa. Nije mi ta primjedba baš bila draga, ali dala mi je na drugi način misliti. Poticala me da uvijek budem dotjerana, da svom izgledu dam neki poseban šarm, jer imala sam kod muškaraca uspjeha, a nisam bila baš ljepotica. Jer, i tad sam bila sigurna u jedno, a to sam govorila cijeli život – iako zaljubljen u svoju ženu, može se seksati sa svakom koja mu se fizički svidi. Seks uopće ne mora imati nikakve veze s ljubavi. Neke žene su mi priznale da se osjećaju sigurnije u ophođenju s ljudima kad su našminkane. Neke opet priznaju da, kad ne namažu usne, osjećaju se kao da su loše odjevene i da im to tako smeta da se osjećaju izgubljene.

Zapravo, sve je to navika. No, sigurno je mnogo ljepše vidjeti lijepo dotjeranu ženu, pa ma u kojim godinama bila. Jednom mi je jedan od mojih simpatizera rekao, a na moj upit što ga je otjeralo od bivše ljubavnice – njezino zapuštanje. “Kad sam je sve češće viđao bez frizure, s poderanim i raskvašenim, a i nečistim cipelama, s neskinutom šminkom oko očiju, činilo mi se da je preda mnom strašilo, a ne žena koju sam nekad volio. Spoznao sam tada da odijelo ne čini čovjeka, ali ga ipak svrstava među ljude”.

I što reći na kraju a da ne držim prodike? Ono čime sam i počela ovaj tekst: žena se mora dotjerivati, mora držati do sebe i zbog sebe, ili najviše zbog sebe, ali i zbog svih oko sebe. Jer, svaka dob je lijepa, samo ako si je znamo tako urediti. Meni se čini da mi nikad nije bilo ljepše nego sad, a sve ide u prilog tome osim godina. No, ni godine nisu važne ako se znaju dobro nositi. Ja svoje znam! A to je, ipak, najvažnije.