Hrvat u novozelandskom dresu

Iako Bilić boysi Svjetsko nogometno prvenstvo gledaju kod kuće ili iz nekog ugodnog kutka na moru, Hrvatska u Južnoafričkoj Republici ipak ima svog predstavnika. Riječ je o 33-godišnjem Ivanu Vicelichu, stupu obrane novozelandske reprezentacije, koji je jednako ponosan što će osvjetlati obraz domovini svojih roditelja, ali i što će biti dio nogometne povijesti svoje domovine.

Naime, nakon 1982. u Španjolskoj, ovo im je drugi nastup na svjetskim prvenstvima. Teško su do njega došli, a dat će sve od sebe da u prvom dijelu prvenstva, igrajući s Italijom, Paragvajem i Slovačkom, pokažu da među ponajbolje na svijetu nisu dospjeli igrom sretnih okolnosti. Ivan Vicelich važan je kotač u toj nadobudnoj nacionalnoj mašineriji. Još prije godinu dana htio se oprostiti od aktivnog igranja nogometa, no kad se pružila šansa da nastupi na Mundijalu, nije ju želio propustiti.

– Oduvijek sam maštao kako bi bilo lijepo da jednog dana zaigram na svjetskom nogometnom prvenstvu, ali s godinama sam postajao sve svjesniji da je to i te kako teško ostvarivo. Ali moj se san ipak ostvario. I to kad sam već počeo razmišljati kako ću si organizirati život bez utakmica i treninga. Bio je dovoljan samo jedan poziv našeg izbornika Rikija Herberta. Rekao mi je da se jedan od naših ključnih igrača ozlijedio i da bi mu dobro došla moja pomoć. Bilo je to dovoljno da promijenim odluku.

Iako je Novozelanđanin, Hrvatska mu je uvijek bila pri srcu zbog roditelja. Njegov otac Baldo podrijetlom je s Pelješca i radi u Air New Zelandu. Majka Sonja je iz Novog Vinodolskog i zaposlena je u tvrtki koja proizvodi dječje sjedalice za automobile. A i obitelj njegove supruge Marise potječe s Korčule pa je to još jedna čvrsta veza s Hrvatskom. Zbog toga se u njihovoj kući govori i engleski i hrvatski.

– Dok sam bio mlađi, moj je idol bio Zvone Boban . U sobi sam držao njegov poster. A volio sam i Davora Šukera i Alena Bokšića. Sada pratim Luku Modrića . Sjajno je odigrao ovu sezonu, a i Niko Kranjčar mi je jedan od favorita. No, nije to moje jedino iskustvo s hrvatskim nogometom. Naime, 1993. sam došao u Hrvatsku – još je bio rat – da bih trenirao s Uskokom iz Klisa. Imao sam samo 17 godina i nadao sam se da će mi to biti važan korak u karijeri. Napokon, i Hajduk, klub za koji navijam, je iz Splita, što je bilo vrlo blizu… Ali nakon dva mjeseca ipak sam se vratio kući i tako je završila ta mladenačka avantura.

San o Europi

Iako je rođen u Aucklandu, Ivan Vicelich nogometnu karijeru započeo je u Waitakere Cityju. Nakon dvije godine zaigrao je za Central United. U novozelandskom nogometu ostao je do 2001., a onda se otisnuo u Europu. Nogometaši na Novom Zelandu nisu zvijezde kao oni u Europi. Tamošnji biznismeni ne vuku ih za rukave da bi snimali reklame, ne voze jaguare, bentleye i porschee, ne bježe od paparazza i nemaju na računima vrtoglave svote eura.

Zvijezde su igrači ragbija, dok se nogomet, bez obzira na rang, igra amaterski. Zato je svima san zaigrati u nekom europskom kubu. Ivan Vicelich je kao 25-godišnjak prihvatio poziv nizozemskog kluba Roda, a kasnije i Waalwijka, i u Nizozemskoj je ostao osam godina. Sa suprugom Marisom živio je u Heerlenu i sasvim se naviknuo na europski stil života.

– Najviše mi se sviđalo što smo mogli mnogo putovati jer su nam sve europske prijestolnice bile blizu. Od Novog Zelanda sve je vrlo daleko. Činilo mi se stoga da mi je i hrvatska obala na dohvat ruke pa čim bi prvenstvo završilo, otišli bismo u Hrvatsku. I odmah na plažu. Obožavam more i hrvatsku kuhinju, a naš je izbor za odmor uvijek bila Korčula. Ondje smo bili i 2006., za vrijeme prošlog Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. Uživao sam u vašem doživljaju nogometa: u svim kafićima bili su uključeni televizori, svi su hodali u dresovima reprezentacije, navijalo se iz sveg glasa, pjevalo do kasno u noć… Volimo doći i u Makarsku, gdje imamo dobre prijatelje, a imam i rodbinu u Starom Gradu na Hvaru kao i u Lovišću na Pelješcu.

Kad je Ivan Vicelich doznao da je njegova žena u drugom stanju, odlučio se oprostiti od Europe i vratiti na Novi Zeland. A bilo je, kaže, i vrijeme za mirniji život. Skrasio se u obiteljskoj kući okruženoj palmama u mirnoj rezidencijalnoj četvrti na brdu Mt Eden, jednom od nekoliko ugaslih vulkana na kojima se rasprostire Auckland, najveći novozelandski grad. O kući, koju nam je rado pokazao za našeg boravka na Novom Zelandu, i njihovom dvogodišnjem sinu Luki brine se njegova 30-godišnja supruga, po struci frizerka, a on je zaposlen u svom klubu Auckland Cityju. Svaki dan radi s mlađim uzrastom i prenosi svoje nogometno znanje nekim novim klincima.

Utakmice sa Svjetskog prvenstva na malim ekranima s posebnom pozornošću prate svi Hrvati iz Aucklanda. Poput obitelji Šimunović, koji je poznat kao kralj škampa i koji je svoj biznis proširio na ugostiteljstvo i proizvodnju kozmetike. Te poznati vinari, obitelji Mažuran i Nobilo. Sve njih, osim ljubavi prema Hrvatskoj, veže i ljubav prema nogometu. Za vrijeme prvenstva okupljaju se u hrvatskom klubu ili restoranima i barovima koje vode Hrvati. I slušaju Thompsona, kojeg i Ivan Vicelich rado sluša, te zapjevati s njim ako pobijedi novezelandska reprezentacija, ponosni što se barem jedno hrvatsko ime čuje na prvenstvu u Južnoafričkoj Republici. Njihovu sreću dijele i ostali ‘kiviji’, kako sami sebe zovu Novozelanđani.

Helena Štahan