I darom se iskazuje ljubav

Svjedoci smo u zadnje vrijeme svega i svačega što nam se dešava i u društvu, a i u obitelji. Rekla bih da nas s malih ekrana nikad nisu bombardirali s toliko nasilja koliko za­dnjih godina. Od filmova do raznih rekonstrukcija kojekakvih zločina koje bi trebalo što prije zaboraviti, a ne se na njih neprestance podsjećati. No, sve se to opravdava gledanošću, a sve je to opet isprepleteno kojekakvim reklamama koje znače – novac. I tu staje bilo kakva diskusija jer novac i tako danas vlada svijetom, on otvara vrata gdje i lijepa riječ “čeka na red”. I sve bi to bilo lakše, možda se čak na to i ne bih osvrtala, da u svemu tome ne sudjeluju, na ovaj ili onaj način, i djeca. Jer baš ona, umjesto igre autićima, školica i domina, a curice tek Barbikama i predivnim malim kuhinjicama, “vlasnici” su tko zna kakvih sve ne pištolja, pu­šaka, lukova i strijela, da se čo­vjek smrzne od svega toga. A oni tek imitiraju ono što vide. Nisam od onih koji misle da zabrane išta rješavaju, ali sam sklo­nija nečemu što će im se podastrijeti i učiti ih ljepoti, ljubavi, toleranciji, a iznad svega poštenju. Mnogi psiholozi kazuju, ali valjda ne i dovoljno glasno, da kupiti oružje kao dar djetetu mo­že postati veoma opasno ne samo za dijete nego i za njegovu okolinu, a i za roditelje na taj način. Sva se prestravim i danas kad se sjetim jednog napisa u novinama koji je govorio o bezazlenoj igri dvojice dječaka, koja je na kraju završila kobno. Janko je dobio od oca, lovca, na dar zračnicu. Želeći se pohvaliti, ali i napraviti važnim, pozvao je svoga prijatelja da se zajedno malo poigraju. Nije ga od uzbuđenja mogao čekati pa se “pripremio” za njegov dolazak – stavio je pušku na “gotovs”. I kad se prijatelj pojavio, opalio je. Kad je ovaj pao, još nije bio svjestan što se desilo. Vjerovao je da se ovaj igra ranjenika jer bi mu se to savršeno uklapalo u ig­ru. Tek se uplašio kad je vidio kako mu iz oka šiklja krv. Tko zna kako bi i on, onako prestrašen, prošao da se tu slučajno nije zatekao i jedan prolaznik. Obojicu je dječaka odvezao u bolnicu. Jednog pod šokom i drugog bez oka. Naricanja i dramljenja roditelja ništa nisu pomogla. Oba dječaka imat će traume cijeli život, samo zbog nesmotrenosti onih koji su morali misliti. No, kako to i inače biva, nije sve stalo na tome. Dotad prijatelji, roditelji obaju dječaka završili su na sudu. Tužili su se i između sebe, ali i protiv njih je odvjetništvo podignulo optužnicu. I ma kako da je sve to završilo, djeci se nije moglo pomoći. Najgore je od svega, kako se moglo iščitati iz ti­ska, oni se i nisu osjećali previše krivima, barem ne prema vani. Njihov komentar je bio – nesretan slučaj koji se mogao dogoditi svakome i u svakom času. Sud ih je upozorio da zračna puška baš i nije igračka, da se ona, istina, prodaje bez nekih posebnih dozvola, ali onaj tko je kupuje, a pogotovo ako je ku­puje djetetu, mora znati što mu daje u ruke. Zašto ovo sad pišem, mnogi će se, možda, pitati? Zato da upozorim sve one koji će u mjesecima koji su pred nama, letjeti tko zna za kakvim sve ne darovima, pa neka ipak malo porazmisle što je najprimjerenije za dijete određene dobi. To svakako ne bi trebalo biti nešto što može ugroziti nečiji život. U svijetu je danas na tisuće igračaka. Čini se da nema područja dječjih interesa koje nije pokriveno, da nema onih koje ne bi zaintrigirale svako dijete ili da dijete ne bi među tom silesijom našlo ono što ga posebno zanima. Najvažnije je da roditelji, birajući igračku za dijete, ne biraju neku svoju neostvarenu želju, a to se najčešće dešava. Ne jednom se baš od njih može čuti – kad to nisam mogao ja, neka ima ono. A djeci, to roditelji u trci za novcem i egzistencijom često zaboravljaju, treba ne skupa igračka, nego njihova ljubav i pažnja. I obična igra – Čovječe, ne lju­ti se – na kojoj su se odgajale generacije i generacije djece, može više značiti od tko zna i kakvih i ko­jih najskupljih, ali i najopasnijih igračaka. Koliko je ona drugačija, “ubojita dječja igra” uzela maha, ona opasna i za život, možda je najbolji do­kaz što se u svijetu sve više osiguravaju djeca od ta­kvih igara. Na žalost, i tu se pokazalo da veliki biznis u svemu traži i veliki profit. Ja najbolje znam kako je zaposlenim roditeljima, sama sam mnogo toga prolazila, i to i u tuđem svijetu, ali nikad nisam dolazila u iskušenja da kupujem ljubav svoje djece. Nisam nikad zbog nekog imaginarnog osjećaja odgovornosti podilazila im, ali sam nastojala, pa ma kako zaposlena bila, biti uz njih, pa i poigrati se s njima, kad sam osjetila što im igra sa mnom znači. Mnogi roditelji u trci s vremenom i po­trebi za stjecanjem novca izgube onu finu nit koju ne bi ni trebali ni smjeli u komunikaciji s djecom, i tad čine nepopravljive i neoprostive pogreške. I ako se to desi, ako to osjete, neka potraže stručnu pomoć. A ona se danas doista može naći na svakom koraku – od škole do školske ambulante. Stručnjaci će znati u čemu je problem, kako mu prići, i što je još važnije, kako ga riješiti. I danas sam sretna što svojim roditeljima nisam pravila i takve probleme, ali i što su me naučili da se u životu ne može imati baš sve što poželimo, tim prije ako sami to nismo zaradili. Ta svoja iskustva prenijela sam i na svoju djecu. Bilo je dana kad sam tako malo bila s njima, i kad sam i sama mogla “potkupljivati” ih bogatim da­rovima, ali znala sam da to ne bi vodilo ničemu. I kao da se desilo jučer, sjećam se kako je moj sin jednom, igrajući se, razbio loptom susjedov prozor. Nisam ga tukla, ali on je znao da će biti lišen bilo ka­kvih igračaka dok ne “podmiri” dug koji je morao is­platiti za razbijeno staklo. Nasmijem se kad se i danas toga sjetim i kad mi kaže da mu je to vraćanje duga teško palo. Ali, čini se da je i on prema svom sinu postupao slično. Iako sjajan dječak, danas već uspješan mladi čovjek, ništa nije dobio badava, sve je morao zaslužiti na način kako su to morala i druga djeca. Mnogi su me roditelji znali pitati koga je teže odgajati – dječake ili djevojčice. Iako je teško dati čvrsti odgovor, rekla bih da ovisi i o roditeljima i o ličnosti djeteta, ali i posebno je li neko dijete jedinac u obitelji. Jer, baš se tu, osim časnih iznimaka, mogu stvoriti teškoće. Moja kći i moj sin, recimo, nisu mi stvarali probleme koji bi me tako opterećivali da nisam znala što ću, iako je bilo momenata kad sam se zamislila. Sjećam se da mi je sin, kad mu je bilo šest godina, došao prljav i crn kući. Na moj upit što je to učinio od sebe, odgovorio je da je pomogao dimnjačaru nositi alat i da mu je ovaj to platio i on mi je taj novac do­nio kući – da ja ne bih više morala toliko raditi. To me dirnulo, ali, na žalost, tu mu želju nisam mogla is­puniti. Barem ne onako kako je on to želio – biti stalno s njim. Kod kupnje igračaka, da se opet vratim na to, treba dobro promisliti što kupiti da bude dijete zadovoljno. To najčešće uopće ne treba biti nešto skupo. U mnoštvu dućana lako je pronaći nešto što će biti primjereno djetetu. Danas se igračkom smatra, recimo, i kompjutor jer on pruža mnogo mogućnosti zabave. Nisam ni protiv toga, ali surfanje po internetu ili silne igrica na kompjutoru ne čine mi se nečim na što bi baš trebalo trošiti previše vremena. Doduše, vrijeme koje je pred nama, čudesno je. Ono što je jučer bila tek mašta, danas je realnost, ali realnost neka nam bude svima i spoznaja da je tek zadovoljno dijete i sretno dijete. A sreću ne nosi nikome, čak ni u igri, ni puška, ni top, ni strijela. Ali, svakom je djetetu najdraža ona igra i igračka s kojom se igra u društvu onih koje voli. Kupiti mu treba onu igračku kojom ćete dati najbolju i najljepšu poruku djetetu – da ga volite, da ga razumijete i da mu se radujete.