Igrom slučaja postao sam glumac

Usprkos golemoj popularnosti zbog serijala “Izgubljeni”, Matthew Fox (41) se ne ponaša poput velike zvijezde: pristojan je i skroman te ne skriva da se ugodnije osjeća ispijajući pivo s prijateljima na rock-koncertu ili u igri s kćeri Kyle (9) i sinom Byronom (7), koje je dobio u braku s talijanskom manekenkom Margheritom Ronchi, negoli na crvenom tepihu. I njegove tetovaže – na jednoj podlaktici ima istetoviranu lubanju, a na drugoj plamen – pokazuju da voli rock. U nas ćemo ga uskoro vidjeti u političkom trileru “Točka prednosti” (Vantage Point), u kojem glumi i Dennis Quaid.

Što vas je privuklo filmu “Vantage Point”? – Najviše me privukla činjenica da ga režira Pete Travis, kojeg sam upoznao prije dvije i pol godine i veoma ga cijenim. Scenarij je zahtjevan i kompliciran, no on je sve posložio kako treba, a i filmska ekipa je pomno odabrana. Kad sam saznao da će uz mene u filmu glumiti William Hurt, Forrest Whitaker, Denis Quaid i Sigourney Weaver, pomislio sam: čovječe, ovo će biti zanimljivo! Tko su vaši glumački uzori? – Duga je to lista. Gary Oldman je jedan od mojih omiljenih glumaca, a tu je i pokojni Steve McQueen, također zanimljiva osoba. Sviđa mi se što nikada nije povlađivao publici. Važniji mu je bio izazov od priznanja. Dijelim glumce na dvije vrste: na one koji se bave profesijom jer vole biti u centru zanimanja i na one koji imaju potrebu izraziti se.

Vi, pretpostavljam, spadate u ovu drugu kategoriju? – Da, iako mi je bilo veoma teško iskazati osjećaje pred drugima. U dvadesetima sam bio sramežljiv i povučen.

Niste oduvijek sanjali o glumačkoj karijeri, zar ne? – Istina. Nakon srednje škole upisao sam studij informatike na sveučilištu Columbia. Moji su roditelji skromni, odrastao sam na farmi u Wyomingu, gdje smo uzgajali goveda i konje. Roditelji nisu imali novca da mi plate studij, no trenirao sam američki nogomet i dobio stipendiju.

Zašto ste se sa studija informatike prebacili na ekonomiju? – Za to je kriv film “Wall Street”. Pogledavši ga, odlučio sam postati broker. Prebacio sam se na studij ekonomije i diplomirao, no onda sam se ponovno predomislio. Zapravo je bolje reći da sam doživio “prosvjetljenje”.

O kakvom je “prosvjetljenju” riječ? – Otišao sam na prvi intervju za posao, u brokersku tvrtku Prudential-Bache. Posudio sam od prijatelja odijelo, no kako je on manji od mene, nogavice su mi bile nekoliko centimetara prekratke, a ispod su virile moje stare, otrcane cipele. Sjećam se da sam se zadržao u tvrtki razgovarajući s nekoliko mladih nadobudnih brokera koji su ondje već radili. Smijali su se, a u jednom trenutku jedan od njih me pogledao i kazao mi: “Sve će biti ok, pridružit ćeš nam se, ali moramo napraviti nešto s tim tvojim cipelama”. Vidio sam da svi imaju identične, crne poslovne mokasine, i rekao si: nema šanse da postanem jedan od njih. To me ne zanima.

Što ste napravili nakon tog intervjua za posao? – Mama moje tadašnje djevojke, modna agentica, uvjerila me da imam šanse kao model. Počeo sam snimati editorijale i reklame, za koje sam dobivao po nekoliko stotina dolara. Uslijedile su TV reklame i malo-pomalo počela me interesirati gluma. Otišao sam na audiciju za kazališnu trupu koju su osnovali David Mamet i William H.Macy, primili su me i tako je sve krenulo.

Osim glume, volite i glazbu. Jeste li svirali u nekom bendu? – Nisam. Žao mi je što nikad nisam naučio ozbiljno svirati neki instrument. Valjda zato toliko volim odlaziti na koncerte i slušati glazbu uživo.

Koju vrstu glazbe najviše volite? – Jedno vrijeme sam obožavao punk i slušao bendove poput The Hot Snakesa ili Toola. U posljednje vrijeme volim slušati teksaški pop-band Spoon i njujorški indie-rock bend The National.

Chris Murray