Imam puno poznanika, ali malo prijatelja

Tri injekcije i šaka tableta protiv bolova dnevno, i tako više od mjesec dana, to je cijena koju je 28-godišnji Ivica Kostelić platio da bi, unatoč ozlijeđenim leđima, ostao u borbi za pobjedu u Svjetskom kupu u alpskom skijanju. Iako mu se svaki put kad bi stao na skije mračilo pred očima od bolova – a nitko mu ne bi zamjerio i da je odustao, kao što je morao odustati od Svjetskog prvenstva u francuskom Val d’Isereu – stisnuo je zube i odskijao najbolju sezonu u karijeri.

U završnicu Svjetskog kupa ušao je kao vodeći u ukupnom poretku, a sve do posljednje utrke, 14. ožujka u švedskom Areu, bilo je nade da će u slalomu osvojiti Mali kristalni globus. Sportska sreća htjela je drukčije i naš najbolji skijaš ostao je i bez Velikog i bez Malog kristalnog globusa. Natjecanja je završio kao četvrti najbolji skijaš svijeta, i to s diskus hernijom i problemima sa zdjelicom, što je podvig što će ga znati cijeniti svatko koga je barem jednom u životu zvjerski presjeklo u križima. Sad će najprije na zasluženi odmor i nužnu rehabilitaciju, a onda će se prihvatiti knjige jer je studentu druge godine povijesti na Hrvatskim studijima proljeće jedino doba kad se može ozbiljnije pripremati za ispite.

Završetku skijaške sezone veseli se i njegova cura, 23-godišnja Islanđanka Elin Arnarsdottir, koja ga tijekom natjecanja nije htjela previše ometati, jer kao bivša skijašica dobro zna koliko svaka utrka zahtijeva koncentracije. Sad će moći češće i dulje biti uz dragoga koji se, pak, najviše raduje ljetu i odlasku na Mljet gdje se prepušta drugoj velikoj strasti: ronjenju, podvodnom ribolovu i istraživanju brodskih olupina.

Otkud vam snaga da s takvim leđima izdržite do kraja Svjetskog kupa? – Rijetko se ukazuje prilika za osvajanje Velikog kristalnog globusa, najvećeg dosega u skijanju, a unatoč ozljedi koja me kočila, stvari su mi dosta dugo išle na ruku. Zato sam tu priliku pokušao iskoristiti. A je li mi žao što nisam uspio? Ma kakvi, ovo mi je bila najbolja sezona u životu, a kristalni globus bio bi samo bonus.

Kako su vam sada leđa? – Dosta loše, to je začarani krug. Dosad sam liječio samo posljedice, a ne uzrok. Lijekovima sam održavao tijelo da može podnijeti napore. Probao sam liječenje i bioenergijom – bez rezultata. Za pravo liječenje trebat će vremena koje tijekom natjecanja nisam imao.

Nije li bilo opasno skijati u takvom stanju? – Opasno je tako skijati, ali opasno je i hodati po cesti. Pamtim i teža razdoblja u životu. Najgore mi je bilo potkraj 1999. kad se Janica potrgala u St. Moritzu, a i ja sam bio potrgan. Bilo mi je dosta teško i kad sam se potrgao 2001., jer onda još nisam imao rezultate s kojima bih bio zadovoljan. Bila mi je to već treća ozljeda križnih ligamenata, poslije koje se uglavnom više nitko i ne vraća sportu, tako da je to bilo zbilja teško razdoblje. U usporedbi s tim, ovo s leđima je super. Uostalom, moja glavna boljka su koljena: na njima sam imao sedam operacija i između svoje 18. i 22. godine velik dio vremena proveo sam po bolnicama i na rehabilitacijama. U četiri godine čak sam 30 mjeseci bio na rehabilitacijama.

Jeste li se ikad zapitali zašto su se takve nevolje sručile baš na vas? – Neko vrijeme sam si postavljao takva pitanja, ali više ne. Bog pred svakog od nas postavlja neke testove koje sigurno možeš proći, a jedini koji ne možeš proći je smrt. Dokle god živiš i imaš slobodnu volju, možeš pobijediti svaku nevolju. Stalno dolaze novi testovi, nove nevolje, tako je uređen ovaj svijet. Zato ne “grintam”, stisnem zube i idem dalje.

Je li Janica ove sezone bila uz vas? – Gotovo cijele sezone bila je s nama na utrkama i to mi je mnogo značilo. Ona me dobro kuži i zna reći pravu riječ u pravo vrijeme. Uvijek sam odlično vozio kad bih poslušao njezin savjet: zaboravi na sve što drugi očekuju od tebe i pokušaj uživati u svom skijanju.

Zar vam zaista nije važno što drugi misle i očekuju od vas? – Nije mi važno, vrtim svoj film. Lijepo je imati navijače koji suosjećaju s tobom, mole za tebe, no nitko nema pravo kritizirati ono u čemu izravno ne sudjeluje. Mogu me kritizirati treneri, serviseri, obitelj, čak donekle i prijatelji, no ne i ljudi koje ne poznajem i koji nisu sudjelovali u mom razvitku.

Kako podnosite očeve kritike? – Znam da on to radi u dobroj vjeri, a čini mi se da me kritizira mnogo manje nego prije. Nadam se da je to zato što sam bolji, a ne zato što se on umorio.

Je li vas ikad kažnjavao zbog loših rezultata? – Ni slučajno. Dobio bih, tu i tamo, po turu kad bih napravio neku dječju glupost, na primjer bacio petardu u nečiju sobu. Mnogi se možda neće složiti, ali mislim da je to sasvim opravdana odgojna metoda.

Jeste li se ikad posvađali s ocem? – Prije nekoliko godina nisam se slagao zbog toga što je otpušten fizioterapeut koji je Janici i meni bio jako drag, s kojim smo imali prijateljski odnos. Zbog toga s tatom nisam dva dana razgovarao.

Vaš otac je izjavio da vas je želio odgojiti poput srednjovjekovnog princa: je li zadovoljan vama? – Morate njega to pitati. Mislim da nije nezadovoljan, no nije mi cilj tatu učinim zadovoljnim. Ne kažem da mi je svejedno što on misli, ali nije mi baš toliko važno je li on sretan sa mnom ili ne.

Razmišljate li o braku i djeci? – Naravno, pokušavao sam vizualizirati i taj dio svoje budućnosti. Mislim da svatko u određenom razdoblju života počne razmišljati o braku i djeci.

Jeste li s Elin razgovarali o tome? – Nisam.

Gdje ste se upoznali: je li to zaista bila ljubav na prvi pogled? – Upoznali smo se potkraj 2005. na glečeru Hintertux u Tirolu, no nije to baš bila ljubav na prvi pogled: naša veza počela je tek sljedeće godine.

Koliko se često viđate? – Više se viđamo u proljeće i ljeto, a ona dosta često dolazi k nama u Zagreb.

Jesu li velike razlike između hrvatskog i islandskog mentaliteta? – Što da vam kažem: oni jedu sir s pekmezom.

A što Islanđane najviše čudi kod nas? – Slabo nas poznaju pa se nemaju čemu čuditi.

Izjavili da ste s prijašnjom curom, američkom skijašicom Caroline Lalive, prekinuli zbog prevelike razlike između hrvatskog i američkog mentaliteta. – Nije baš sve bilo tako crno-bijelo, ali i to je bio jedan od razloga.

Biste li ikad mogli biti s curom koja nije skijašica? – Naravno da bih mogao. Pa i bio sam s curama koje nisu skijašice više nego što sam bio sa skijašicama.

Jeste li upoznali Elinine roditelje? – Da, to su sjajni ljudi, super su me prihvatili, kao i moji Elin. Njezin otac radi u Interpolu, a mama u Icelandairu, njihovoj glavnoj zrakoplovnoj kompaniji.

Uči li Elin hrvatski? – Pohađa tečaj hrvatskog i odlično joj ide. I ja sam probao učiti islandski, ali to je vrlo težak jezik.

Koliko stranih jezika govorite? – Njemački, engleski i slovenski, ali mislim da bih trebao naučiti još koji.

Kad ste dali zadnji ispit na fakultetu? – Lanjskog rujna. Dok mi traje skijaška sezona, nema šanse da učim.

Tretiraju li vas kolege na fakultetu kao zvijezdu: traže li autogram? – Ne traže, i to mi je drago. Normalno je da imaju određenu distancu prema meni, ali tamo imam poznanika koji mi pomažu oko nabavljanja ispitne literature. Žao mi je što nisam češće na fakultetu jer vidim da ondje ima zgodnih i ambicioznih mladih ljudi.

Imate li mnogo prijatelja? – Poznanika imam veoma mnogo, prijatelja ne. Prijatelji su mi uglavnom skijaši koje poznajem od svoje šeste godine, kad sam se počeo baviti skijanjem.

Tko vam je najveća faca među konkurentima? – Amerikanac Bode Miller je najosebujniji: drukčiji je, nije izrastao iz sustava, individualac je i veoma se razlikuje od ovih ljudi s brda. Zato se s njim volim družiti.

Jesu li se konkurenti, možda, radovali što zbog bolnih leđa nećete nastupati? – Odnosi među nama skijašima su specifični: nismo prijatelji, ali se uvažavamo i poštujemo. Nikog nećeš vidjeti da bi se slučajno poveselio tuđoj ozljedi jer svi znaju da je, na žalost, pitanje vremena kad će se i njima nešto slično dogoditi.

Koliko još mislite ostati u skijanju? – Nadam se do 2014., Olimpijade u ruskom Sočiju, dalje od toga sigurno ne. A što ću nakon toga raditi? Otići ću godinu dana na Mljet i ondje dobro razmisliti što ću dalje.

S dosad zarađenim novcem biste li se već sada mogli povući u mirovinu? – Mogao bih i s tim novcem najnormalnije živjeti jer nisam rastrošan. Novac mi nije motiv da i dalje skijam.

Što ste najviše žrtvovali zbog sportske karijere? – Zdravlje. Mnogi su mi prognozirali da ću kad budem stariji, imati ozbiljnih zdravstvenih problema. Ne znam, i Janici i meni liječnici su često nakon ozljeda govorili da se više nećemo moći natjecati, ali mi smo se ipak vratili kao vrhunski sportaši.

Nedostaje li Janici skijanje? – Natjecanje joj baš ne fali previše, no ona jako voli skijati, preko svake mjere. Dok je bila s nama na natjecanjima, često je znala skijati od jutra do mraka.

Je li s njom bio i njezin dečko Boris Ivančić? – Da. On je odličan momak, opušten, druželjubiv, zna što hoće. Čini mi se da oni dobro “klapaju”.

Kako Janici ide posao s kozmetičkim salonom u Rijeci? – Mislim da joj ide dobro. Ne zabadam previše nos u njezine poslove.

Što ste posljednje upisali u svoj dnevnik, a da nije vezano uz skijanje? – Pisao sam o precijenjenosti liječnika u društvu. Smatram da ima veoma malo dobrih liječnika i da se medicina, osim kirurgije, nije pomakla dalje od vračanja. Nisam jedini koji je to osjetio na vlastitoj koži.

Što vas još – osim liječnika – može izbaciti iz takta? – Nepravda. Na Svjetskom prvenstvu užasno me iživciralo što su skijaši iz manjih nacija, poput Nepala, nastupali na sporednim stazama, bez TV kamera, tako da nitko nije ni znao da se natječu. Mene takve nepravde prema malim nacijama strahovito pogađaju jer se s njima i mi stalno susrećemo. Borim se da skijanje bude masovniji, zanimljiviji sport, ali takozvane velike skijaške nacije to ne dopuštaju. Katastrofa.

Imate li stranicu na facebooku? – Ne, to mi je bez veze. Nisam fan kompjutora i surfanja internetom.

Što je od neskijaških rekvizita uvijek u vašoj prtljazi? – Gitara, knjiga i iPod s glazbom koju volim: blues, rock, jazz, klasika, stari rap…

Crtate li? – Često crtam karikature jer mislim da imaju veći domet od “ozbiljnog” crteža. Nagovaraju me da izložim svoje radove. Možda jednog dana to i napravim.

U kojem biste povijesnom razdoblju voljeli živjeti i što biste radili? – Teško mi je izabrati jer je bilo mnogo zanimljivih epoha. Primjerice, volio bih biti legionar u starom Rimu ili vitez u srednjem vijeku. Fenomenalno razdoblje su mi i dvadesete prošlog stoljeća – eksplozija zabave nakon Prvog svjetskog rata kad su se ljudi mislili da više nikad neće biti ratova. Da sam živio u tim zlatnim godinama, najradije bih bio jazz- glazbenik.

Koje još ambicije imate u životu? – Završiti fakultet i proučavati povijest. Želja mi je i otpješačiti do Južnog pola, volio bih i jedriti, a svakako nadoknaditi sve ronjenje koje sam morao propustiti zbog skijanja. Još kao klinac bio sam zaljubljen u more i ronjenje. Tatin bratić je profesionalni ronilac i dosta je utjecao na tu moju opsjednutost.

Koliko ste najdublje zaronili? – Na dah 34 metra, a s bocama 45. Obožavam kad roneći naiđem na olupinu. Po Jadranu sam preronio dosta olupina ratnih i teretnih brodova, čak i nekoliko bombardera. Olupine me fasciniraju jer su kao vremeplov: u njima je vrijeme stalo kad je brod potonuo. No, nikad ne forsiram, ni u ronjenju ni u skijanju: volim adrenalin, ali ne volim gluposti.

Jeste li se ikad našli u situaciji da ste pomislili da se nećete izvući? – U Austriji 1994., bio sam još klinac, upao sam u lavinu. Kako volim skijati po dubokom snijegu, otišao sam izvan staze i u jednom trenutku pala je magla gusta kao mlijeko, a ja sam otišao mnogo dalje nego što sam htio. Odjednom sam začuo potmulu tutnjavu, snijeg je oko mene počeo pucati kao led, sve je krenulo prema dolje… Lavina me samo uzela, nisam znao gdje sam. Svim silama sam se borio ostati gore, a lavina me vukla dolje i valjala pod sebe. To je takva sila da u trenutku shvatiš kako si obična šibica. Mislio sam da mi nema spasa. Kad se lavina napokon zaustavila, jedino mi je glava virila iz snijega – sve drugo bilo je zatrpano. Jedva sam se nekako iskopao.

Jeste li ocu ispričali što vam se dogodilo: kako je reagirao? – Samo je odmahnuo rukom i rekao mi da sam lud.

Nevio Pintar