Iz svake situacije može se naći izlaz

Nema čovjeka čiji život teče onako kako on to želi ili kako si je zamislio. Ne znam nikoga koga nije nešto iznenadilo, tko nije bio i nesretan jer se u životu, kao po dogovoru, izmjenjuju lijepi trenuci s onima koji su sve prije nego to. A koje ipak, ma kakvi pesimisti bili, nismo očekivali. Ne jednom se i meni desilo kad sam mislila da konačno imam sve u “svojim rukama”, da sam “sposobna riješiti ako mi se desi bilo što loše”, a onda bih shvatila da baš i nije tako. Zašto o ovome pišem? Zato što mnogi, da ne kažem velika većina ljudi, griješe kad im se desi nešto ružno, a oni reagiraju isto tako – ili impulzivno ili nepromišljeno. Ne znaš što je gore. Ja iz vlastitog iskustva preporučam da tada, kad upadnemo u nešto što nam se čini strašnim, dok se ne nađe neki izlaz, reagiramo – hladnom glavom. Rekla bih da nema dva čovjeka koji će u sličnim situacijama reagirati jednako, koji će “uključiti” najprije mozak, a tek onda emocije, pa ma o čemu se radilo. A kako se najčešće radi o reakciji na nešto što nas je emocionalno uzdrmalo, bilo bi idealno kad bismo toga postali svjesni. Kažu znanstvenici da su emocije ono što nas usrećuje, ali nas isto tako mogu i unesrećiti. Čak više od ičega! Pogrešno bi bilo misliti samo na ljubav između muškarca i žene, iako je ona najprisutnija i u našoj sreći i u našoj nesreći. Ona je ta koja “dovodi do lomova” i koja “melje i kamen, a kako ne bi dušu”. I kad se tako nešto desi, kad nas iznenadi nešto što smo mislili da nikad neće, što činiti, za kim se povoditi, koga slušati ili još praktičnije, od koga tražiti pomoć. Kod nas uopće nije uvriježeno da, ako nemamo nikoga na čije bismo se rame naslonili i isplakali, potražimo liječnika. Doduše, nije to učinila ni mlada švicarka Miriam, jedinica i bogata nasljednica tko zna čega sve ne. Ali, nju to sve nije zanimalo, vjerojatno i zato što i nije bila svjesna da ne bi bila u stanju trpjeti ne samo neimaštinu nego i potpunu promjenu okruženja. Ipak, kad joj je dečko, ortodoksni židov, predložio odlazak u Izrael u kibuc, sve je to bila u stanju ostaviti i otići za njim – glavom bez obzira.

Svi su joj govorili da to nema smisla, da ona to, pa ma kakva da je ljubav u pitanju, neće moći izdržati, ali sve je bilo uzalud. Ljubav je i ovaj put bila i slijepa i gluha! Sve koji su ga poznavali, iznenadio je njezin otac, čuveni bankar, koji je tek rekao: – Neka proba, neka vidi kakav život ljudi ondje vode. Ja jesam židov, ali ja volim život, volim izobilje, iako ne znači da se razbacujem njime. Ja volim ono što ne voli moja kći. Ili samo misli da ne voli. Vrijeme će pokazati tko je u pravu. Neka joj, ma što da odabere, bude sa srećom. Miriam je bila iznenađena očevom reakcijom, više nego da je vikao i galamio, a bilo mu je sigurno teško. Čak joj ni vjenčanje nije priredio onakvo kako bi to dolikovalo njegovom staležu. Jer, imao je i on neku svoju logiku – neka sve bude u stilu života koji je pred njom. Skromno i bez velike pompe. Taj je čovjek znao kako treba postupiti u takvoj situaciji – svi smo zaključili s nevjericom, tim prije što je sigurno obožavao svoju kćer, ali i jer je znao da bilo što da poduzme, ne bi imalo smisla. Mnogi bi reagirali drugačije, ali efekt bi bio – nikakav. Možda će budućnost njegove kćeri biti takva, ali to je njezin život, ona ga je tako odabrala, i bilo bi pogubno da on njime upravlja. A nije ga ni pitala za savjet, tek ga je izvijestila što je odlučila. Ako se njegova kći navikne na život u kibucu, u što on nije vjerovao, to će biti i za nj iznenađenje, a ako ne, neće više nikad tako nešto učiniti. I ona mora proći “životnu školu”. Da je taj čovjek imao pravo, pokazalo se nakon dvije godine. Miriam se vratila pokunjena, slomljena, ali ne zbog života ondje, nego zbog dečka koji se zaljubio u drugu. A da je ta njezina suparnica tražila izlazak iz kibuca, sigurno bi on i to učinio. Nitko više nikad nije komentirao ni njezin odlazak ni povratak doma, ali na sve je to ostavilo traga. Na Miriam ponajviše. Nije to više bila ona cura iz koje je zračila veselost i bezbrižnost. Ozbiljnost koju je oko sebe širila, sve je iznenadila, ali, kako smo svi zaključivali, radovala je njezina oca. No, on nije trijumfirao zbog toga što se pokazalo da je imao pravo. On se i dalje ponašao kao razborit čovjek. I to je umijeće koje malo tko ima. Ljudi koji su se u stanju tako ponašati kad im se najvoljenijima tako nešto dešava, neće biti iznenađeni ničim, pa ni ponovljenim neugodnim iznenađenjima. Ja sam imala nekoliko situacija koje su me još malo slomile. Ali, kad je sve to prevršilo mjeru, barem u jednoj emotivnoj vezi, shvatila sam da se ne smijem više zavaravati. A kako sam i inače realna, kako sam znala procijeniti što od koga mogu očekivati, to bih i postupala tako. Živjela sam, naime, s čovjekom koji je bio “netko”, koji je imao status i znanstvenika i sportaša, ali samo oni koji su ga bolje poznavali, znali su da je to kako ga ljudi doživljavaju i kako im se predstavlja, samo – predstava. Istina, i meni je trebalo neko vrijeme da to shvatim! Samo, ja nisam željela u toj predstavi nikakvu ulogu, a ponajmanje glavnu!

Uvijek sam se pitala kako je netko s takvim karakteristikama mogao postići sjajne sportske rezultate i biti znan stvenik, a biti tako šlampav u mnogo čemu, ali i biti tako neozbiljan u stvarima koje se izravno tiču njega. No, sve je moguće, ničemu se ne treba čuditi, ali sve treba rješavati. Kad sam to spoznala, kad sam shvatila da se iza svega toga krije, zapravo, osoba s kojom životno ne možeš računati, a čini se da sam ja to jedina uočila, ostavila sam ga i – udala se za drugoga. Bilo bi glupo tvrditi da mi je tada bilo svejedno, ali daleko bi mi bilo teže da sam ostala s njim cijeli život i mučila se, emotivno se praznila zbog nekoga tko to uopće ne zaslužuje. Možda je to i najteže u životu. Procijeniti ima li ili nema nešto smisla. Još kao sasvim mlada djevojka, ma kako se kome to činilo čudnim, silno sam željela imati sretan brak, djecu, vjernog i odanog muža. I kad sam se udala za svog prvog muža, mislila sam da sam dosegnula zvijezde. Tim je i moje razočaranje bilo jače kad sam nakon više od dvadeset godina spoznala da su “zvijezde potamnjele”, da je neka druga bila u prednosti preda mnom. Uvijek kažem da je rastava teška stvar za svakog. A kad su u pitanju djeca, onda i najteža. Vjerojatno bi moj život, i to uvijek ponavljam, krenuo sasvim drugim smjerom da sam ostala u prvom braku, ali ne znači da i za ičim u njemu žalim. Mnogo puta sam voljela, mnogo se puta i udavala, i iz svake veze, i kad je ona prestala, nastojala sam zapamtiti samo ono najbolje. Jer, kad ne bi bilo tako, frustracije i mržnja bi me pojele. I na to uvijek upozoravam sve koji me pitaju kako zaboraviti što nam je učinio onaj koga smo voljeli. Odgovor je uvijek isti – voljeti i dalje ono što ste voljeli dok ste bili zajedno. Znam da to mnogi ne razumiju, ali mrzeći njega, a mnoge se baš tako ponašaju, mrzite i dio svog života. Samo, kako vrijeme odmiče, može se, a neki kažu i treba, razložnije analizirati zašto je nešto puknulo, i nije li baš to dobro što nam se desilo. Ili, narodski rečeno, prihvatiti izreku – svako zlo je za neko dobro. Stotinu puta sam se uvjerila da je to baš tako. Možda mi je baš ta spoznaja davala snage da idem dalje!