Izgorjet ću na sceni ako treba

Osjećam se kao konj koji je u svom boksu spreman za utrku: napet je i samo čeka da se otvori pregrada i on krene – kaže Tereza Kesovija opisujući dane koji prethode njezinom koncertu u pariškoj Olympiji. U najstarijem (još aktivnom) francuskom music-hallu (dogodine će proslaviti 120. rođendan) naša estradna diva zapjevat će 16. studenog. Bit će to njezin četvrti nastup u toj glasovitoj koncertnoj dvorani s 1900 mjesta, na čiju će pozornicu ponovno stati nakon 19 godina.

Pariz je već oblijepljen plakatima koji najavljuju koncert ‘la dive croate’, kako ondje tituliraju Terezu Kesoviju. No, oni koji su proteklih nekoliko tjedana s njom pokušali kontaktirati prije bi je nazvali "leteća lady": u Zagrebu uvježbava nastup s orkestrom sastavljenim od vrsnih domaćih glazbenika, u Parizu obavlja medijsku promociju i ondje joj se šivaju haljine, na Korzici će održati probu sa septetom Le choeur d’hommes de Sartene, koji će joj biti gosti…

– Sa slavnim korzikanskim polifoničarima – kaže Tereza Kesovija – otpjevat ću "Ave Mariju", no pozvala sam i gosta iz Hrvatske – mladog tenora Ivu Gamulina Giannija, s kojim imam duet na svom novom CD-u "Zaustavi vrijeme". Nakon 14 godina objavila sam CD s novim pjesmama i u novoj diskografskoj kući: od početka karijere bila sam pjevačica Jugotona, poslije Croatia Recordsa, a sad sam prešla u Dallas Records. Okružena sam mladim talentiranim ljudima i osjećam se prekrasno.

Vrata Olympije otvorila su vam se u šezdesetima, nakon dolaska u Pariz i velikog uspjeha s "Larinom pjesmom": kako je došlo do toga da tamo, nakon zadnjeg nastupa 1988., ponovno zapjevate, odnosno zašto tek sada? – U doba kad su se događale ružne stvari (rat, izgubila sam kuću u Ćilipima…) nisam razmišljala o svojoj francuskoj publici, no susret s dva velika čovjeka, Francuza, učinio je da poželim još jednom u životu pjevati u Olympiji. Kod sebe u Konavlima ugostila sam, naime, Bernarda Kouchnera, danas ministra vanjskih poslova, a sa slavnim skladateljem Michelom Legrandom imala sam dva krasna koncerta, u Dubrovniku i Splitu. Kad sam mu rekla da razmišljam o Olympiji, Legrand je rekao: "To je izvrsna ideja". Dalje je išlo uz pomoć moje dugogodišnje prijateljice Lele Milčić, producentice na francuskoj nacionalnoj televiziji, koja je radila i Oliverov koncert u Olympiji. No, odmah mi je kazala: "Ne možeš planirati ako nemaš novu ploču".

Što ćete pjevati u Olympiji? – Za svoju francusku publiku neću hrvatske pjesme prepjevati na francuski, jer sam se tisuću puta uvjerila da glazba ne poznaje granice. Dvije pjesme s novog CD-a otpjevat ću pola na hrvatskom, pola na francuskom, kao i pjesmu "Prijatelji stari, gdje ste" s kojom otvaram koncert. Orlando, brat slavne pjevačice Dalide, čija je 20. godišnjica smrti obilježena velikom izložbom u Parizu, zamolio me da otpjevam njezinu pjesmu "Je suis malade" (Bolesna sam) u spomen na nju. Pjevat ću i "Dio, come ti amo" (Bože, koliko te volim) s kojom se Domenico Modugno 1966. natjecao na Eurosongu 1966. u Luxembourgu. Ja sam tada zastupala boje Monaka s pjesmom "Bien plus fort" (Najjača), no nisam bila najjača, kao ni Domenico. Mi jedini nismo dobili ni boda. Na kraju nam je to bilo smiješno. Fotografiju na kojoj smo se zagrlili u green roomu, na žalost, više nemam: izgorjela je s mojom kućom.

Čuvate li glas prije nastupa: neke vaše kolegice kažu da šute 24 sata prije koncerta? – Ja da šutim? Naprotiv, prije koncerta najviše i govorim jer na probi dirigentu moram reći što želim. A kako sam temperamentna, glas mi pri tom objašnjavanju ide u viši tonalitet. Prije koncerta nije potrebna šutnja, već koncentracija. Uostalom, imala sam četiri operacije glasnica.

Najvjerojatnije ih ne biste imali da ste se pazili. – Vjerojatno ne bih, no ne mogu se paziti. Svaki mi je koncert kao posljednji. Ja sam, kao što Francuzi kažu, la bete de scene, životinja na sceni, umjetnica koja pred publikom izgara. Koliko mi se samo puta dogodilo da sam mislila da neću moći izvući neku frazu, no pronašla sam snagu, ne znam ni sama otkuda. Takva sam, moram otpjevati pa makar poslije crknula. Ni za kakvu sreću ne bih mijenjala to prekrasno raspoloženje kad osjećam kako mi iz gledališta dolaze vibracije.

Razaznajete li lica u publici dok pjevate? – Često pjevam zatvorenih očiju jer sam tada u svom svijetu. Važno mi je da znam gdje sjede oni koji su mi stimulans, a to je moje "sveto trojstvo": sin Alan, snaha Ljiljana i unuka Mila. No, moj se Alan ne voli eksponirati. Za koncert u Olympiji čak je htio biti na galeriji, gdje su najjeftinije karte, no to nisam dopustila. Rekla sam im: "Vi ste moj motiv, moja snaga, i moram vas vidjeti, odnosno znati gdje ste".

Kome pjevate kad u publici nema vašeg "svetog trojstva"? – Zamislim ih. I uvijek zamislim svog brata Peru. On mi je bio najbolja publika – i kad sam pričala viceve i kad sam pjevala. Pjesmu "Sunčane fontane" Zdenka Runjića pjevala sam baš te godine – na Splitskom festivalu u ljeto 1974. – kad je on poginuo, u prosincu. Rekao mi je: "Ovo će biti tvoja vječna pjesma". Nikad nisam otpjevala "Sunčane fontane" bez suza. Jednostavno ne mogu. Kad dođu stihovi "htjela bih još jednom doći u krilo tvoje, reci da sve me još čeka i da nije kasno", gotova sam: ne mogu zaustaviti suze. Ali, takav je život, nemilosrdan. Svog brata uvijek osjećam uz sebe. Koji put se zaustavim pokraj klavira u svom stan i čini mi se da je on s druge strane, da me gleda. A isti takav osjećaj imam i za svog pokojnog oca. Ta dva moja divna muškarca u životu.

Razgovarala Sineva Pasini