Ja nisam šmokljan!

Spadam u plahe mladiće i vjerojatno zato nemam djevojku. Dvadeset i sedam mi je godina. Imao sam nekoliko flertova, ali to ne vrijedi spomena: sve su me ostavljale. Moja je mana da ne činim prvi korak jer se bojim da ne budem, po ne znam koji put, odbijen. Inače sam inženjer za mostove. Sad kad sam gotov čovjek, osjećam potrebu da sredim svoj život i nađem djevojku ko-ja bi mi odgovarala, drugim riječima, spreman sam za brak, ali nikako da to ostvarim. Na jednom izletu upoznao sam upravo onu koja mi se svidjela. Bilo je dobro društvo, pjesma, dobra hrana, smijeh i ples. Presretan, počeo sam joj udvarati. Kad smo se vratili s izleta, otpratio sam je kući, ali sam bio veoma zbunjen jer sam je namjeravao poljubiti, no nisam se usudio. Ona je stajala i čekala. Nespretan kakav jesam, bojao sam se da me ne odbije. Oprostili smo se i ja sam otišao, govoreći u sebi kakva sam budala. Sutradan sam je pozvao u kino, ali je uljudno odbila jer je, kao, zauzeta. Pomislio sam da ima mladića. Mjesec dana kasnije ponovno sam je nazvao telefonski i pozvao na večeru. Pristala je, ali da dođem po nju u njezin stan, jer je glupo da je kao neki momčić čekam pred njezinom kućom. Bio sam strahovito uzrujan. Dočekala me u svilenoj spavaćici. Kazala je da je došla kasno s posla, malo prilegla, pa se nije stigla odjenuti. Stajala je nasred sobe kao da nešto čeka. Da nisam bio glup kao što jesam, prišao bih joj i zagrlio je, a onda bi dalje sve krenulo. Ali od straha se nisam ni pomaknuo. Neko vrijeme je čekala, a onda je otišla u drugu sobu da se obuče. Za večerom sam se trudio da budem zabavan, ali mi je, nespretnom kakav jesam, ispala vilica iz ruke na pod, a kad sam je podizao, prolio sam vino iz čaše. Otpratio sam je do njezinog stana (zar je nisam mogao poljubiti?), otišao kući i lupajući glavom o zid ponavljao samome sebi: “Ja sam šmokljan! Ja sam šmokljan!” Prošlo je nekoliko dana. Ponovno sam je nazvao da se sastanemo, ali je otkazala zbog posla. Predložila je prekosutra, da bi mi telefonski odgovorila kako je zaboravila, opet zbog posla. Sljedeći put uopće nije došla na zakazani sastanak. Kako da od sebe napravim muškarca, a ne ostanem vječna budala?

Mario

Netko je rekao: “Ne znam ni kako mislim, ni kako živim, ni kako osjećam, ni kako postojim.” To bi bila vaša krilatica. Moja je: vrijeme je da prestanemo čekati iznenadne darove života, a život nam vrijedi toliko koliko nas je napora stajao. “Ako tvoje danas nalikuje na tvoje jučer, u tvojoj prirodi nema ni jedne iskre života!”, kaže perzijski pisac Ikbal. Izaberite! Ne možete vječno oklijevati, bojati se da učinite korak naprijed a dva natrag, pa ako uspije dobro, a ako ne uspije, prijeđite na drugu nježnu žrtvu: ona će, možda, shvatiti vaš strah nalik svome i vi ćete se na kraju naći kao skladan par. Niste uzalud inženjer za mostove, mostovi spajaju, a ne razdvajaju. Držite se, dakle, vaše struke pa vam neće iz ruke ispadati vilice niti ćete od straha prolijevati vino. Ne zaboravite da ste bili s pogrešnom ženom u društvu koja vas ne potiče osim prozirnom spavaćicom u kojoj vas je dočekala, s jednako prozirnom izlikom da je umorna pa je morala prileći. Tako prozirna izlika može samo odbiti muškarca koji ima ozbiljne namjere. Trebali ste se odmah okrenuti i izići iz njezinog “budoara”, umjesto što ste u intimi svoga stana udarali glavom o zid, ponavljajući “Ja sam šmokljan, ja sam šmokljan!” Uporni ste da osvojite ženu koja vas neće. Vi imate čiste namjere, a njezine su pomalo prljave. Na vama je hoćete li ostati muškarac koji traži prikladnu ženu za sebe ili – budala. Da sam na vašemu mjestu, trebali biste se opredijeliti za drugu varijantu, pa ne biste od zbunjenosti prolijevali vino po stolu nego biste se, smušeni pred prozirnom spavaćicom jedne problematične žene, okrenuli i otišli. A ona neka čeka.