Filmski redatelj Jakov Sedlar , rođen prije 57 godina u Splitu, organizator je Internacionalnog Supetrus Hoteli Festivala, koji je ove godine posvećen njegovoj prijateljici, glumici Eni Begović, koja je prije deset godina poginula u prometnoj nesreći na Braču
Po čemu pamtite Enu Begović? – Po iskrenom prijateljstvu, duhovitosti i sjajnoj glumi.
Koja vam je najdraža anegdota vezana uz vaše druženje? – Ena je kao studentica silom željela naučiti kuhati pa je jednom prilikom pozvala na večeru Ankicu Dobrić i mene. I nas smo se dvoje dotjerali, kupili cvijeće i došli u dogovoreno vrijeme. Najprije se dugo nitko nije javljao, a zatim smo čuli vrisak. Kad je Ena napokon otvorila vrata, iza nje je sukljao dim: zaspala je, a večera je izgorjela. Ostatak večeri proveli smo uz kruh i vino, praveći se da se ništa nije desilo.
Tko vam najviše pomaže u organizaciji te kulturne manifestacije? – Moj prijatelj Marion Dužić, vlasnik hotela Supetrus, koji me i natjerao na cijeli projekt. Nakon tri godine, on se više brine o gostima, a ja o umjetničkom dijelu.
Smeta li vam što vas nazivaju kraljem trash filmova? – Mnogo mi je važnije da se moji filmovi prikazuju na svjetskim festivalima i TV postajama. Kojeg kolegu iznimno cijenite? – Od domaćih redatelja poštujem rad Antuna Vrdoljaka, Zrinka Ogreste i Kristijana Milića, a tajne zanata pokušao sam učiti od Orsona Wellesa, Stevena Spielberga, Olivera Stonea…
Kao bivši vaterpolist, pratite li danas taj sport? – Žao mi je što ga češće ne gledam uživo.
Koliko vam nedostaje sport? – Volio bih da je više sportskog duha i morala u kulturi.
Kako “rješavate” nostalgiju za morem? – Treba mi samo pola minute da se spakiram i krenem prema jugu.
Koji vas mirisi podsjećaju na djetinjstvo? – Brnistre, kadulje i mora u rana ljetna jutra na Zvončacu.
Gdje biste još mogli živjeti? – U Izraelu i Americi.
Što volite gledati na televiziji? – Sva sportska natjecanja i dokumentarce.
Odlazite li češće u kazalište ili kino? – Podjednako. Ne samo kod kuće, već i kad sam u inozemstvu. Volim pogledati dobar film, ali ne propuštam ni mjuzikle, baletne predstave i opere.
Zašto nikada niste položili vozački ispit? – Što će mi vozačka dozvola kraj tolikih taksista, a ponekad i moje Almire. Umjesto da vozim, ugodnije mi je u autu slušati glazbu, telefonirati i gledati vozače koji se nerviraju.
Da možete, što biste promijenili u životu? – Zadovoljan sam sobom i svojim životom.
Imate li neku manu koje biste se željeli riješiti? – Volio bih prestati gristi nokte. Koje biste tri stvari ponijeli na pusti otok? – Bocu dobrog cabernet sauvignona, glazbu Maxa Brucha te CD s meditacijama i propovijedima Zlatka Sudca.
Što za vas znači prijateljstvo? – Uz ljubav – sve.
U kojim ste kućnim poslovima najspretniji? – O tome ne znam ništa. Nikad ni čaj nisam skuhao.
Čime vas je osvojila supruga, nacionalna baletna prvakinja Almira Osmanović? – Šarmom, inteligencijom, izgledom…
Što prvo primijetite na ženi? – Oči i ruke.
Volite li više plavuše ili crnke? – Najdraže su mi crvenokose!
Imate li poroka? – Imam, ali nisu za javnost.
Tko u vašoj kući ima posljednju riječ? – Djeca.
Kada ste posljednji put plakali? – Na sprovodu svog oca.
Koja vam je omiljena uzrečica? – Ne bira čovjek put, već put bira čovjeka.
Da možete, što biste na sebi promijenili? – Ovaj tip motora nema rezervnih dijelova.
Na što vam nije žao potrošiti novac? – Na poklone osobama koje volim. Što vas može rastužiti? – Ljudska patnja i nemoć da si netko život promijeni nabolje. Što biste učinili da imate vlast? – Pokušao bih Hrvatskoj vratiti ponos. Kako biste samoga sebe opisali u tri riječi? – …. two, three, action!
Ines Stipetić
