Je li ljubav bolest

Čini se da psihijatri, posebno seksolozi, imaju sve više posla. Svako malo se oglašavaju, nešto analiziraju, a nerijetko i zbunjuju. Sve ih više zaokuplja seksualni život, ali kao da više između sebe raspravljaju nego nešto konkretno predlažu i pomažu onima kojima je pomoć potrebna. No, bez obzira na to, drago mi je da se konačno o toj tako važnoj temi raspravlja i na kongresima, da je se ne podcjenjuje, da joj se daje značenje koje i zaslužuje. U Parizu je tako u lipnju bio ponovno, nakon tri godine, veliki kongres seksologa i psihijatara. Ondje se moglo čuti ono što, konačno, zanima sve – da nitko nije imun na ljubav, na seks, da su svi zabrinuti ako bilo što u tom “području” “zašteka”. A nema onoga kome se to nije desilo u svakoj životnoj dobi, priznao on to ili ne. Čulo se i nešto što je čak i mene na trenutak iznenadilo – da ljubav, mada bila i uzvraćena, ne mora značiti baš uvijek i sreću. Jer, ona ne mora biti garancija neke veze, njezine trajnosti, pa makar bili i vezani “vječnim zavjetom”.

Jer, mada mnogi jedva čekaju dati taj zavjet, on se u trenu može pretvoriti u mjehur od sapunice. A onda se ta velika ljubav, to “vječno osjećanje”, pretvara u bol, ili ako smo bolje sreće, tek u neko čudno stanje koje niti sami ne možemo definirati. Oni, pak, koji i dalje “vole”, mogu postati robovi te ljubavi, pa ma kako tvrdili da to nisu – jer, ništa im nije teško učiniti za onoga koga su odabrali i za koga su u stanju i “život dati”. Psiholozi su se bavili baš tim odnosima, istraživali su kad ljubav postaje patnja, ima li uopće naznaka kad ona prestaje. I ono najvažnije – može li se to gubljenje “predusresti”, može li je išta spasiti kad “brod počne tonuti”. I odmah da kažem da jasnih i konkretnih odgovora na to pitanje nije bilo. Sve se vrtjelo oko onoga – ako, kad bi, treba i dešava se…

Ali se zato mogla čuti tvrdnja koja nije ništa novo jer se čula još kod starih grčkih filozofa – da u ljubavi, onoj na koju računamo da će biti vječna, nitko nije ostvario sreću. Aone takozvane “velike ljubavi” najčešće loše završe, čak lošije od onih koje se događaju “usput”. Jedan je filozof ljubav nazvao bolešću. I mada nam se to činilo pretjeranim, kad se sjetimo da smo sretno ili nesretno zaljubljeni jedva mogli i jesti, da smo se znojili i crvenjeli kad bismo se našli samo u blizini simpatije, da smo proveli besane i besane noći jer smo analizirali, kalkulirali, bojeći se kako će sve to završiti, kako to onda nazvati drugačije do – bolešću. Osjećaj velike ljubavi ugrožava sreću mirnoga života, jer prava sreća je, barem je tako doživljavaju zaljubljeni, u životu zadržati svoga partnera, a znanstvenici tvrde da je prava sreća nešto drugo. Pa, kome onda vjerovati?

Kod ljubavnog razočaranja, i to kod najsenzibilnijih ljudi, nisu čak rijetka ni samoubojstva. Psihijatri kažu da to i nije čudno jer kad smo zaljubljeni, želimo biti stalno sa svojom ljubavi. Već sama pomisao da ga ne vidimo, stvara u nama jaku bol ili depresiju. Strahovanje da će nas ljubavnik ostaviti ili iznevjeriti čini nas nesretnim, nezadovoljnim, postavljamo si čak pitanje smisla postojanja. Svatko bi toga morao biti svjestan i prije nego mu se to desi. I upravo bi za to trebali biti zaduženi ljudi koji se time bave, koji taj fenomen proučavaju i koji moraju nalaziti rješenja za takve situacije. Možda bi se odgovori na sva ta i slična pitanja mogli naći u upravo izišloj knjizi “Ljubiti u prijateljstvu” Jakline Delen, poznate seksologinje i filozofkinje. Ona tvrdi da je ludo voljeti uništavajuće, destruktivno. Ali, ako ste već ludo zaljubljeni, to pretvarajte, s vremenom, u prijateljstvo, prestanite “graditi kule u zraku i ne sanjajte o vječnosti” jer ćete se razočarati. Ništa nije vječno, sve ima svoj početak, ali i kraj. Konačno, sve je više rastava, ali ni to ne bi bilo čudno da se ne dešava nešto drugo – malo koji od tih partnera traži neki savjet, ne čini ni osnovno da spasi ono “što bi se spasiti dalo”.

Pogotovo čude oni koji imaju djecu. A ljubav može proći, može doći i do nerazumijevanja pa i nesporazuma, ali ne smije se desiti nemuštost i vrijeđanja, pogotovo ako su u braku izrođena i djeca. Delenica tvrdi da tu treba tražiti pomoć, pa čak i onda ako je jedno od partnera sigurno da nikakva pomirba ne dolazi u obzir. Jer, kulturni ljudi moraju naći neko civilizirano rješenje.

Još su stari Grci imali jasnu definiciju ljubavi. Za njih je ona bila seksualna želja, koja kad prođe, svemu je kraj. Uostalom, svatko od nas nešto u životu jako želi. Kad to ostvari, čini mu se da ta čežnja i nije bila takva kakvom mu se činila. To se može usporediti s ljubavi. Kad ste ljubljenu osobu dobili – želja je ispunjena. Tu treba sada nastupiti nešto novo, taj odnos treba nadograđivati, davati mu svakim danom neku novu dimenziju. Pa, ne jednom se znalo čuti da poslije, recimo, četrdeset-pedeset godina braka – nema većeg prijatelja od – muža. Ljubav je, kažu neki, jedna neuroza želje koja živi u očekivanju i nadi u nešto novo. Ne jednom se zna citirati poznata Spinozina rečenica koja se smatra vrhuncem nesebične ljubavi – volim te vidjeti sretnu bez mene.

Nije se za čuditi toj rečenici i njezinom neprestanom citiranju jer većina ljudi kad je riječ o ljubavi, ipak više voli sebe. Danas je sve manje altruista. Možda se treba sjetiti i samog Einsteina koji je rekao: “Uzmite da je od tisuću ljudi, devetsto devedeset egoista, a samo deset su altruisti. Kako sve volim potkrijepiti primjerom, tako ću ispričati Marijinu priču: Udala se i bila je neizmjerno sretna, jer za nju je brak bio vrhunac sreće. živjela je prije braka s tim čovjekom, Markom, četiri godine. On je vodio jedno veliko poduzeće, Marija je bila direktorica osiguravajućeg društva koje je zadnju godinu počelo propadati. Počele su velike brige i nije više mogla posvetiti se mužu kao nekada. I nesporazumi su polako počeli. Najprije ju je slušao, dao i poneki savjet, a onda mu je sve to dojadilo.

Iako u silnim brigama, shvatila je da će se, ako tako nastavi, sve survati u ponor, a i ono do čega joj je najviše stalo – do braka. I sreća je da je to shvatila, da je znala dati prednost onome što joj je bilo važnije. Trgnula se i rekla mu nešto što je nju smirilo, a njega razgalilo: “Marko, ja tebe volim, a znam da i ti mene voliš. Kriza u kojoj sam se našla, proći će, pa čak ako budem i morala otići iz tvrtke. Naći ću neki drugi posao. Ali, da izgubim tebe, ne bih više imala motiva ni za život”.

Marku ništa više nije trebalo. Lice mu je poprimilo izraz koji već dugo nije vidjela, ali i njegova reakcija je bila najsličnija onoj nekadašnjoj: zagrlio ju je, sjeli su u fotelju i počeli ozbiljno razgovarati o njezinoj situaciji. Polako su se opuštali i razgovarajući tražili i nalazili rješenja koja su im se činila baš onakvim kakva su davali prijatelji jedno drugom. Sreća koju su pritom osjećali, nadmašila je, barem su tako tada osjećali, i onu nekadašnju. Osjetili su da trebaju jedno drugo, ali ne samo za krevet nego i za prijateljske razgovore. I kad su konačno završili taj razgovor, onako opušteni i bliski jedno drugom, završili su ondje gdje su i željeli – u krevetu.

Marko je bio sretan da mu se žena tako povjerila, a Marija jer je shvatila što muškarcu treba – davati mu značenje i onda kad se on tomu najmanje nada. Marija je svojom mudrošću ne samo spasila brak, nego je potaknula neki novi oblik ljubavi koji bi se mogao transformirati u nešto što bi doista moglo – trajati. Ona je uza se odjednom imala ne samo ljubavnika nego i muža-savjetnika. Svaka žena može učiniti isto. Važno je da zna u pravom trenutku reagirati pravilno. Grubostima među ljubavnicima nema mjesta! Tko tako postupa, možda neće imati u braku stopostotnu žudnju, ali će imati stopostotno prijateljstvo i ljubav.