Je li moglo biti drugačije?

Upoznali smo se u jednom društvu. Više se niti ne sjećam kako sam došla u njega. Mislila sam bit će zgodno, ali to zgodno pretvorilo se u parove koji su se razmjestili neki ispod klavira, neki na širokom krevetu, netko na naslonjaču i ljubili se pod polusvjetlom. Osjećala sam se bijedno, nikad nisam bila među takvim ljudima koji nisu imali nikakvog srama. Samo sam ja i jedan muškarac sjedili svaki u jednom naslonjaču. Onda se on digao i rekao: “Idemo!” Očito mu se sve to zgadilo. Imala sam osjećaj kao da me netko vadi iz blata i bila sam mu beskrajno zahvalna. Tako je počela naša veza. Sastajali smo se u njegovom atelijeru. Bio je arhitekt. Svuda okolo papiri, skice, čista linija pokućstva, jedan golemi kosi prozor kroz koji je dolazilo svjetlo. Gledala bih kroz njega krovove kuća. Sve mi se činilo čisto i blistavo. Na večer bi kroz to golemo staklo promatrali nebo puno zvijezda i pun mjesec. I ljubili se. I imali jedno drugo. Jednog dana rekao mi je da ima ženu. Počela sam plakati, nisam ništa o tome znala. Mislila sam da je on samo moj. Rekla sam mu zbogom i otišla. Nisam bila odgojena da budem druga. Strašno sam patila udubljena u studentske knjige. Ispiti su se redali, to je bio spas, morala sam u nešto buljiti, a čeznula sam za onim golemim prozorom kroz koji smo gledali ili sunce ili mjesec, ili kišu koja se slijevala niz staklo. Pojavio se poslije godinu dana na pragu moje studentske sobe i rekao: “Slobodan sam!”. Bio je dan pun oblaka, ali meni se činilo da je sve oko mene vedro, plavo, puno sunca. Stajala sam kao skamenjena. Nisam mogla vjerovati, ali bila je istina.

Opet ćemo gledati zvijezde, pomislila sam. Nakon osam mjeseci smo se vjenčali. Onda se on razbolio. Od neizlječive bolesti. Umro je poslije nekoliko mjeseci. Opet sam bila sama. Stanovala sam u njegovom atelijeru i ono što mi je preostalo je da gledam kako se spušta noć i kako se budi zora. Bila sam zgromljena. Onda sam se pridigla: dijete je bilo na putu.

Kad se rodilo, sličilo je na njega, njegove crte lica, čak i njegov osmijeh kad bi se nasmijalo. Pitam Boga zašto nije potrajalo? Zašto je tako brzo otišao? Ima li smisla osim tog djeteta? Nije li moglo biti drugačije? Drugačije, drugačije, drugačije?

Bože, gdje si?

Nekada ne može biti drugačije, nego onako kako je sudbina odredila. Ona je poput nekog zlog božanstva koje zaboravi na samilost i postane zločesto. Ne možemo ništa protiv njega: ne možemo ga tući, ne možemo ga moliti, proklinjati, plakati, jecati, urlikati. Sve je uzalud. Ne može drugačije i to je sve! Proživjeli ste romansu jednog atelijera s kosim staklenim zidom, vidjeli kako se kroz njega rađa sunce i kako blijedi, kako se uzdiže srebrna kugla mjeseca i kako ispunjava modrim sjenama prostor u kojemu ste se voljeli i žudili jedno za drugim. U nekoliko četvornih metara dogodilo se toliko lijepoga da čovjek mora proklinjati zašto nije moglo biti drugačije? Ne, nije moglo biti drugačije. Sudbina miješa karte, a mi igramo. “Ono što ti šalje sudbina, podnesi! Tko izdrži, bit će okrunjen!”, kaže Shakespeare. Izdržite, dakle, i ne hulite Boga, tko zna kakvi su njegovi putevi, ali su zasigurno pokriveni oštrim kamenjem. Zašto? Ne znamo. Doista, nije li moglo biti drugačije? Dvije male ručice izgladit će bol kad jednom ugledaju svjetlo dana, imat ćete za koga živjeti. To je beskrajno bogatstvo, ali se nikada nećete prestati pitati nije li moglo biti drugačije? Nije.