Jedan otac

Sve je počelo prije 15 godina. Njoj su bile 23, a meni 47 godina, oboje smo bili u braku i upustili smo se u blisku vezu. Njezin muž bio je zlostavljač, moja žena ljubomorna. Nakon godinu i pol, u jeku rata, rekla mi je: “Ja idem i neću se vratiti…” I sad se sjećam tih riječi, zagrljaja, poljubaca koje su zalile njezine suze, drhtala je, priznala da me voli. Ostavila je muža i s djetetom otišla u nepoznato. Ostali smo u vezi punih deset godina. Bio sam suzdržan, ne dajući joj nadu za našu budućnost, meni je to bila prva izvanbračna veza nakon 25 godina braka. Bila je to velika ljubav. Ona je više pokazivala osjećaje od mene, mene je kočila razlika u godinama, a i moja kći je bila ljubomornija na mene od svoje majke. Njih dvije su me kontrolirale, i dan-danas to rade. Smirivao sam ih novcem i šutio, radi mira. Sad su mi 63 godine, žena me uhodi i prati, kći još studira, 32 su joj godine. Prije pet godina moja supruga doznala je da postoji ova druga. Sve je poduzela da se s njom ne viđam. I tako je sve prestalo. Nisam je nazivao niti dolazio u njezin grad. Ali, tome nije kraj: sa ženom kojoj je sad 38 godina imam osmogodišnjeg sina. Željela je roditi, ja sam je tada podržavao, ali sam bio slabić i nisam ga priznao, niti je itko znao da je on moj. Supruga bi mi umrla, a kći me se odrekla. Zarađujem mnogo novca, ali sinu nisam pomagao, a ona to nije tražila. Uspjela je, ima veliko poduzeće, mislim da zapošljava više od stotinu radnika. Rijetko me nazove, dva do tri puta godišnje. Nema dana da je se ne sjetim, da je ne poželim, svako dijete od osam godina podsjeti me na našega sina koji nosi ime moga oca. Godinama patim za njom, susreti su nam u prolazu, dječak je moja kopija, ali s njezinim osmijehom. Jednom prilikom mi je kazala: “Mogla sam ne uspjeti, ali imamo sve, no da nismo imali, nikad ne bi pitao za nas!” Sad, kako mi život ide dolje, mislio sam sve reći supruzi i kćeri i nešto ostaviti sinu. Imam nekoliko stanova, kuću i apartman velikih vrijednosti. Duša mi je prazna. Ona se nije ponovno udala, možda s razlogom! Život je kratak, vjerovao sam u druge vrijednosti, sad strahovito patim i kajem se. Sve bliže sam javnom priznanju sina, njegova majka to ne želi. Što o svemu tome mislite? Čudan roditelj

Mislim da ste se ružno ponijeli, voljeli ste drugu ženu koja nije tražila ništa, ali niste ništa ni učinili da joj pomognete nego ste bili suzdržani, oduzimajući joj nadu u zajedničku budućnost. Kažete da je ta ljubav bila snažna s obje strane, ali vi ste potiskivali osjećaje da ne ugrozite svoju obitelj koja vas je neprekidno kontrolirala, šutjeli ste i novcem kupovali svoj mir. Poslije pet godina vaša je supruga doznala za tu drugu ženu, poduzela je sve da vas odvoji od nje. Vi ste je tada, kao po zapovijedi, prestali nazivati i viđati, niste svraćali u njezin grad, unatoč tome što ste s njom imali dijete: najprije ste je podržali da rodi, ali onda ste se povukli, tajeći da dijete postoji. Unatoč svemu, stala je na svoje noge bez vaše pomoći, iako ste “zarađivali mnogo novca”. Nazove vas dva-tri puta godišnje, za razliku od vas koji vjerojatno šutite kao riba, od straha pred svojom ženom i kćeri. Beznačajno je od vas što “nema dana da je se ne sjetim, ne patim i ne poželim je” i što vaše dijete frapantno sliči na vas i nosi ime vašega oca. Sve same tričarije! Da li vas (još) voli? Ne bih rekla, nakon što vam je sasula u lice, gledajući vas u oči: “Mogla sam ne uspjeti, ali moj sin i ja imamo sve, no da nismo imali (dok si ti zarađivao veliki novac) nikada ne bi pitao za nas!” Kako je jadno biti bogat s tugom u duši i odsutnom savjesti koja mora da vas peče. Svaki osmogodišnji dječačić kojega ugledate na ulici trga vam dušu, ta vaša slika i prilika. Sad, kad, kako kažete, život ide prema dolje, razmišljate da u oporuci “nešto ostavite sinu”. Kome to povjerazagorčavala život i koja ga može samo mrziti. Što vrijedi da imate stanove, kuću, apartmane, kad vam je duša prazna? Napokon, kajete se i patite što niste bili čovjek, sad više niste potrebni ženi koja, možda, ima više nego vi. Ona ne želi da njezinom sinu išta ostavite od mrvica koje ste mu namijenili. Vlastitim rukama stvorila je svoje malo carstvo u kojemu će imati dostojno mjesto njezin, a ne vaš sin. Sve u svemu, moglo bi se reći da ste proigrali svoj život. Majka vašeg sina sigurno će podučiti svoje dijete kako da stane na svoje noge kad za to dođe vrijeme, a neki daleki otac koji bi mu “nešto ostavio” neće mu značiti ništa. Vi ste, gospodine, primjer koliko je teško postati ili ostati čovjekom, ako u sebi nema dovoljno karaktera niti osjećaja.