Još nema pravog

Upravo sam navršila 26 godina, završila sam fakultet. Ne znam da li da se vratim iz velikoga grada u svoje malo mjesto, ili da i dalje pokušavam tražiti sreću u gradu svoga studija. Očekivala sam da će mi nova sredina i ljudi ispuniti mnogo snova. Upustila sam se u vezu s jednim kolegom s fakulteta koja je završila poslije dvije godine.

Zatim sam doživjela emocionalni krah, mislila sam da će biti bolje, zabavljao se moj momak s mojim prijateljicama. Nisam od onih što se usuđuju prići osobi koja im se sviđa, nemam snage prva izraziti svoje osjećaje. Ne znam da li da čekam, odustanem, ili nešto treće? Kad pomislim da će se u mojoj svakodnevici ipak nešto promijeniti, ništa se ne događa. Mislila sam da sa mnom nije nešto u redu. Što da radim?

Ima li za mene nade?

Ne znači da treba odustati i čekati da se nešto dogodi, treba normalno živjeti i ne forsirati, ovim posljednjim ne postiže se ništa. Čini vam se da sve izgleda statično i nepomično.

Svi imamo dvojbe, ali u njihovoj hrpi mora biti nekoliko čvrstih točaka. U ovom nestabilnom vremenu mlad čovjek živi između euforije i očaja, no jednom se mora znati što se hoće i kamo treba krenuti. To su vaše dileme: da li mali grad ili veliki? Oboje imaju svoje prednosti: jedno je bliska i poznata sredina, drugo šarm velegrada. Morate sami odlučiti. Neka vas ne obeshrabre dvije promašene veze, bit će ih još prije nego što se spotaknete o pravog muškarca.

Nemojte biti pesimistično raspoloženi, mladi ste, samo vam nedostaje više elana. Možda morate ponešto mijenjati i svoje kriterije, oni nisu isti kao što su bili kad ste kretali u grad i na fakultet: prevelike želje i jednako tako velika očekivanja znaju prevariti. Krećite se među ljudima. Ako se ne krećete, teško da ćete susresti onoga koga očekujete.