Joško Marušić: Trčao sam gol po Vlaškoj

Joško Marušić, svjetski poznati animator, karikaturist i profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu, rođen prije 57 godina u Splitu, uložio je u prvi dugometražni hrvatski crtić ‘Duga’ tri godine rada i vlastitih dvjesto tisuća eura: što mu je, osim za kuću, najkorisnije potrošen veliki novac u životu.

Jeste li kao dijete vjerovali da će, protrči li ispod duge, djevojčica postati dječak, kao u pripovijetki Dinka Šimunovića koju ste, uz “Alkara”, uzeli za predložak za film? – Ne! U djetinjstvu su mi i djevojčice i njihovi problemi bili čista misterija.

Vjerujete li u bajke? – Još vjerujem u “Trojicu u mraku” i “Sedmu žrtvu” Andrije Maurovića. Vjerujem da je moguće prijateljstvo između čovjeka, vuka i divljeg konja, i da se, u ime tog prijateljstva, moralno osvetiti svojim neprijateljima.

Koja su vam tri najdraža animirana lika? – Felix the Cat, najbolje dizajnirani mačak u povijesti, Bambi jer me podsjeća na moga psa, te Tom i Jerry jer nam svijet ljudi simbolički bolje pokazuju od svih igranih i dokumentarnih filmova.

Je li vam žao što nikad niste radili u svojoj struci kao arhitekt? – Nikad ne bih napravio karijeru u animaciji da u meni nema živca arhitekta. Knjiga snimanja je prvorazredni arhitektonski projekt. Ali, na žalost, nisam imao vremena prašinariti po biroima. Kao mladić želio sam brz uspjeh pošto-poto.

Čijim se karikaturama nasmijete od srca? – Ovo ne govorim iz rodoljubivih razloga, nego kažem pravu istinu: u Hrvatskoj žive fenomenalni karikaturisti, a među njima Reisinger, Štambuk… A što vam može izmamiti kiseli osmijeh? – Kad netko laže. Laž držim kancerogenom i jednim od najvećih poroka i pokora kojima čovjek u svom strahu podliježe.

Kome najviše vjerujete? – Svome bratu. Bez obzira na zastrašujuća iskušenja odrastanja, on me nikada nije ostavio na cjedilu. Što ste supruzi Blaženki darovali za srebrni pir? – Moja supruga je biće koje najviše na svijetu volim. Volio bih kad bih je mogao voljeti više nego sebe, vježbam to svakodnevno, ali to nije lako. No, kako je i ona ipak jedna prava dama koja voli potkupljivanje, za srebrni pir je dobila bisernu ogrlicu. Klišej uz klišej.

Vjerujete li istraživanjima da oženjeni muškarci dulje žive? – Vjerujem, ali život im je produljen samo u poznim godina, a ne u mladosti.

Jeste li tašti? – Strahovito. Jednostavno, skromnost mi nije vrlina, ako to uopće jest neka vrlina ili tek utjeha zgaženih i poraženih. Kad ste doživjeli najveće razočaranje? – Kad sam shvatio da baš nikoga u životu baš ni u što nisam uspio uvjeriti, a radim to po čitave dane. Moj utjecaj na ljude je nula.

Sudjelujete li u humanitarnim akcijama? – Odazivam se na sve pozive kad treba novčano pomoći ljudima, posebno djeci. Ali vrlo sam oprezan kad je riječ o javnim humanitarnim akcijama jer mi se često čini da tu ima i “pranja” novca.

Kome biste se najprije obratili za pomoć? – Samo u slučaju ugroze zdravlja, iskoristit ću sve veze i poznanstva. A što se tiče novca, radije ću krepati nego nekoga moliti za pomoć. Da vam ponude mjesto u letjelici za Mars, koliko biste bili spremni platiti? – U toj letjelici ne bih htio biti ni mukte. Da bi čovjek došao iz Črnomerca u Dubravu, doista ne treba ići preko Marsa.

Za koju biste cijenu odvozili slalom niz Crveni spust na Sljemenu? – Taj spust bi se dogodio samo u slučaju da me na prevaru odvedu gore i onda šutnu nogom u guzicu.

Koja je najveća ludost koju ste dosad napravili? – U po’ bijela dana, dok je grad bio pun ljudi, hodao sam Vlaškom ulicom i grlio ljude od sreće što sam, u stanu, izbjegao tetku svoje cure kod koje nisam smio provesti noć. Što je u tome bilo tako ludo? To, što sam bio potpuno gol!

Koja vam je najdraža destinacija? – Postoje dvije. Jedna je kad idem iz Zagreba u Split i zahvaljujem Bogu što sam imao djetinjstvo u tom dalmatinskom raju, i druga je kad se iz Splita vraćam u Zagreb i zahvaljujem Bogu što mi je najljepše stvari u životu tako jednostavno povezao.

Kako biste reagirali da vas netko nokautira bez povoda? – Pitanje je kako dugo bih bio u nesvijesti i bi li moja srdžba u međuvremenu splasnula.

Da morate birati, kojim biste se oružjem najradije borili? – Riječima. Riječi su najubojitije i taj embargo me nije pogodio.

Kako često se zapitate: Što je muškarac bez brkova? – Moja supruga me nikada nije vidjela bez brkova, no, kako mi pomalo počinju sijedjeti, smišljam trenutak promjene “imidža” i potpunog izbrijavanja, pa će i ta uzrečica postati suvišna. Barem što se mene tiče.