Kad bi haljine mogle pričati

I samoj mi se dogodilo ne jednom ono što se dešava stotinama žena – stojim pred punim ormarom robe i pitam se što odjenuti. I tu godine uopće nisu važne. Žena se jednako ponaša pa ma koliko joj godina bilo kad je garderoba u pitanju. Dabome, riječ je o onim pravim ženama koje drže do sebe i do garderobe. Jer, iako odjeća ne čini čovjeka, ona ga meće među ljude

Ja bih čak rekla da one starije imaju tu i većih problema. Gomilaju robu u ormarima, žao im je nešto baciti što još i nije za bacanje, a s druge strane žele pratiti modu i izgledati mlađe no što jesu. I velika većina njih misli da je to najlakše postići garderobom, u čemu ima dosta istine, ali tu su moguće i najveće pogreške. Ne jednom ste sigurno i same bile svjedocima nakaradno odjevene žene. Ne može svaka, bez obzira na izgled, stas, dob ili liniju, odjenuti što joj padne na pamet – ili što je trenutačno u modi.

Nagledala sam se u svom životu svačega. A i naslušala svakakvih želja. Ne jednom sam morala uvjeravati mušteriju kako joj neće pristajati kratka haljina jer ima ružne noge koje treba sakriti, a ne otkriti, ili kako haljina uz tijelo pristaje onima koji imaju liniju, a ne onima koje će na taj način pokazati svoje naslagane oko struka. A o bojama da i ne govorim! A isto sam tako mnogima sugerirala da od stare haljine nekim detaljem naprave novu. Neke su me poslušale, neke i nisu, ali svima je bilo zajedničko jedno – u moru garderobe čula bih kuknjavu – kako nemaju što odjenuti.

Vjerojatno je i to razlogom što sam se nasmijala Mariji koju su mučili slični problemi. I njezin je ormar bio krcat, ali sve je to bila stara krama. Nešto je izguštirala, nešto joj se činilo staromodnim, a nešto je podsjeća na dane koje bi najradije zaboravila. Jer, i haljine imaju svoje priče, i one imaju svoju povijest, a ona i nije uvijek za pamćenje, prije bih rekla da je za zaboravljanje.

Crvena haljina I kad je ona, kako mi je ispričala, počela praviti red u ormaru­, nastao je "nered u njezinim mislima, a još više u osjećajima". Sve je bilo još nekako dok joj pod ruke nije došla jedna crvena haljina koju je godinama "micala s očiju" i koja je svakim danom sve dublje završavala negdje u ormaru. Nikad nije bila načisto zašto je to činila, a još manje zašto je nije bacila. Vjerojatno i zato jer u njoj je prvi put – prevarila muža. A mora se priznati da taj događaj uvijek ima značenje, jer – ipak se desio "prvi put".

No, mene nije iznenađivala prevara, to mi se uvijek činilo tako ljudskim, nego njezina priča. Iako smo bile poprilično bliske, nismo opet bile toliko da sam očekivala tako "iscrpnu ispovijest". Bez obzira na sve, ona mi se učinila zanimljivom pa ću je rado ispričati i čitateljicama.

Marija je, kako mi je rekla, bila s jednim velikim društvom na terasi hotela Esplanade. Bilo je i veselo i zabavno. Ona je bila tako sigurna u sebe u toj predivnoj crvenoj haljini koja je privlačila poglede mnogih. Čak su se i žene divile kako joj odlično pristaje. Raspoloženje je tad bilo predivno. Bili su svi tako opušteni, plesao je svatko sa svakim. Marija je išla "od ruku do ruku", kako se to tad govorilo. Dabome da je plesala i sa svojim mužem Zvonkom. No, oči su joj se sve više zadržavale na muškarcu koji je sjedio za susjednim stolom. Čini se da je i on zamjećivao i nju. I više od toga. Stalno ju je gledao, smiješio se, a bio je u društvu dvojice muškaraca. I kad je njezin muž otišao plesati s jednom njezinom prijateljicom, taj joj je čovjek prišao i zamolio za ples. Bez riječi je ustala i otišla s njim.

Šarmantni Talijan Bio je ne samo šarmantan nego i rječit. Brzo je o njemu sve saznala. Ispričao joj je da je Talijan, diplomat, a tu je na jednoj konferenciji. Nije bio škrt ni na komplimentima. Rekao je da se ne sjeća kad mu se jedna žena toliko svidjela, te da je cijelo vrijeme pratio, a kad je vidio da je njezin partner otišao plesati s drugom ženom, on se ohrabrio i zamolio je za ples. Bio je ushićen i što ona govori talijanski, a i oduševljen što ga je prihvatila kao plesnog partnera. Očito je Talijan bio pomalo i tašt jer tko zna ne bi li se izvrgnuo ruglu kolega da ga je odbila. Ni sama ne zna što joj je bilo, ali i ona je njemu vraćala komplimente. Rekla mu je da se i on njoj svidio, da je čak presretna što je i on nju pozvao na ples. To je njemu, valjda, bio znak da se počne malo slobodnije ponašati.

Brzo se taj ples pretvorio u ono što mora da su oboje željeli. Srca su im počela ubrzano kucati, svaki mišić na njihovim tijelima odgovarao je na svoj način. Taj se ples tako razlikovao od onoga koji bi plesala s mužem ili bilo s kojim drugim partnerom. Koliko su se jedno drugom približili, najbolji je dokaz ono što je dalje slijedilo. Saznala je da on ostaje u hotelu još dva dana, predložio joj je da se barem još jednom vide.

I sad dolazi ono najzanimljivije, ali i iznenađujuće. Ona, dotad "čestita žena", prihvaća poziv nepoznatoga muškarca da se s njim vidi. Njezin razum kao da je prestao funkcionirati! I, vjerujući, valjda, u čarke, ona se već drugo popodne pojavila u Esplanadi – u istoj haljini. I bez mnogo riječi, ali s mnogo uzbuđenja, odveo ju je u svoju hotelsku sobu. Ispričala mi je do detalja što se ondje zbivalo. Koliko je u svemu bilo strasti, najbolji je dokaz razderan zatvarač. Ako je ikad i bilo strasti između nje i muža, nije ni nalikovala na ovu.

Strast nema veze s ljubavlju Nisam je uopće prekidala u iznošenju detalja jer sam ostala začuđena, što se meni malo kad dešava kad je tako nešto u pitanju. Jer, dotad je njezin brak bio ono što se naziva – idealnim. Pitala sam se u tim djelićima sekunde što to uopće znači, da bih i sama sebi odgovorila – strast uopće nema veze s ljubavlju. I to je ono o čemu cijeli život govorim, a ipak se i ja uhvatim u takvim "tipično građanskim poimanjima i ljubavi i ljubavnih odnosa". Mora da se u Mariji strast bila toliko nagomilala da je i sama bila iznenađena njezinom žestinom, jer, kako mi je rekla, i ona se jedva suzdržavala da ne pokida haljinu u dijelove kako bi mu se što prije i što snažnije podala. Upotrijebila je baš taj izraz.

I eto, kako nas jedna haljina koja je bila dugo u "bunkeru", može vratiti u ona vremena kojih se rado sjećamo, koje često i poželimo, za koja bi tko zna što sve ne dali i žrtvovali, ali koja nam se ipak, kako godine idu, sve manje smiješe. Čudila sam se Mariji koja mi je to ispričala, ali opet ponavljam ne zbog prevare, nego zbog načina na koji je to učinila, a koja je ipak bila jedna od onih "za koju bismo ruku stavili u vatru" da je u svom mužu vidjela sve.

Iako je nisam pitala koliko je bilo još prevara u životu, to mi se i nije činilo važnim. Jer, način na koji je bila ova, prva, govorio je da joj se život "osladio". Moje čitateljice već znaju da ja uvijek ponavljam da je život samo jedan i da ga treba živjeti, da ni za čim ne treba što smo učinili žaliti, jer tko bi i smio žaliti za nečim što nas je usrećivalo pa barem to bili i trenuci.

Iskočiti iz vlastite kože Eto, kako nas i jedna haljina može ne samo odvesti prema nekom cilju u budućnosti, nego kako nas može vratiti u prošlost pa čak i onda kad to želimo "zaboraviti". Meni je, kad sam čula Marijinu priču, nešto drugo palo na pamet. Marija je čuvala haljinu jer je htjela zadržati, negdje tamo gdje nitko neće vidjeti, upravo taj dio života koji je priželjkivala, ali koji nikad više nije bio takav kao tih dana u Esplanadi. Skinula je svoju haljinu, ali nije mogla i "kožu" na kojoj je osjećala ono što je željela da se ponovi.

Poznata psihijatrica jednom je kazala da nema čovjeka koji ne bi ponekad "iskočio iz vlastite kože", pa onda nije ni čudno da nam odjeća, koja je, zapravo, naša druga koža, ponekad ide na živce i često smo ljuti na nju. Ali i sretni, ponekad, što smo je imali na sebi. Baš kao Marija sa svojom crvenom haljinom.­