Kad bi mali Isus bio darežljiviji...

Navršila sam 48 godina i imam kćer studenticu. Brak mi je dobar, kći uzorna, ja sam zaposlena, izvana gledajući sve je idealno! Gdje je, dakle, problem? Živimo u velikoj kući u zajedničkom kućanstvu s mojim osobito krutim i patrijarhalnim roditeljima. Muž i ja plaćamo sve režije i troškove prehrane nastale u zajedničkom kućanstvu, dok za to vrijeme moj otac svoju mirovinu sprema u čarapu. Nedavno smo obnovili kuću, moj otac je zajedno s nama sudjelovao u tome, ali ostalo mu je još ponešto ušteđevine koju je stekao zahvaljujući i tome što ne sudjeluje u svakodnevnim troškovima. On je nakanio proširiti kuću, dok muž i ja smatramo da je to nepotrebno rasipanje novca. Pokušala sam riješiti problem razgovorom, ali moj otac reagira agresivno (imala sam osjećaj da će me istući), a majka ga podržava. Odgajana sam patrijarhalno, majka me učila da je očeva riječ (kasnije i muževa) posljednja. Ona je materijalno ovisna o svom mužu, jer nije nikada bila u radnom odnosu. Međutim, vremena su se promijenila, smatram da su muž i žena ravnopravni i jednakovrijedni članovi društva. Tako odgajam i svoju kćer. Ne želim da ona živi po modelu moje majke, grozim se da bude kao ona. Majka mi zamjera što se suprotstavljam ocu, zanemarujući činjenicu da smo muž i ja osobito uspješni i cijenjeni u društvu i poslu od svojih susjeda i prijatelja. Hvale se pred poznanicima i rodbinom kako su sve to oni sami stekli sa svojih deset prstiju. Istina je, međutim, da su jedino sagradili kuću dok sam ja još bila dijete, stavili je pod krov i za stanovanje osposobili samo najnužnije prostorije. Većina adaptacija i preinaka nastala je nakon što sam se udala i sa svojim mužem pomogla. Moji roditelji očekuju da moramo biti doživotno zahvalni što su nam pružili krov nad glavom, oduzevši nam istodobno mogućnost zajedničkog odlučivanja što i kako ćemo dalje… Miješaju se u odgoj mog djeteta, izbor prijatelja, korištenje slobodnog vremena. Ukratko, muž i ja nemamo privatnosti, život nam je pakao. On je na mojoj strani, ali se ne želi miješati, smatra da su to moji roditelji i da to moram riješiti sama. Otići u podstanare? Nakon 24 godine braka, i nakon svih ulaganja, ostaviti sve i početi iznova? Moj muž šuti i trpi. Bojim se, pod koju cijenu? Ova svakodnevna situacija ponižava i vrijeđa. Pomalo gubim živce. Kod mojih roditelja, na žalost, nema kompromisa: ili je po njihovom ili nikako! Sve sam pokušala, završilo je uvredama upućenim meni, jer “što bih ja htjela, oni su mi omogućili sve”! Želim samo malo mira. Kako dalje?

Najgore što se može učiniti je graditi zajedničku kuću. Još je (s iznimkama) gore živjeti u njoj s roditeljima, ma kakvi bili, jer nikada u njoj niste svoj gospodar, uvijek ste puni obzira, nikada ne možete slobodno disati, još manje spavati u sobi, a da pod vama ne zaškripi krevet. Što postaju stariji, to su čangrizaviji, sve manje shvaćaju dob u kojoj žive i sve više ponavljaju kakva su nekada bila vremena. Nakraju sve završava “dobrim” primjedbama: “Trošite previše novaca, djeca su neodgojena i rade što hoće, čemu mijenjati pokućstvo kad je još dobro, tko je vidio bacati toliko novca za tako skupu odjeću…” Ne bi se, dakle, moglo reći da je idila živjeti zajedno. Bolje živjeti u malom stanu ili većem s kreditima, nego u kući pod vječnom paskom, pa ni onda kad dobri roditelji stalno daju dobre savjete u dobroj namjeri, a život teče… Ili kako se kaže: “Nisu važne godine našeg života, nego život u našim godinama.” Nekoliko savjeta kao božićni dar koji, možda, ne vrijedi ni pišljivog boba ako ste osuđeni da živite zajedno, no možda neki “upali”. Pokušajte, na primjer, da vas vaši roditelji isplate za ono što ste uložili u zajedničku kuću i kupite vlastiti stan: skroman, ali vaš i samo vaš. Nisam sigurna da će pristati, no možda se dogodi čudo pa pristanu da se nekim pregradnjama sasvim odijelite jedni od drugih s vlastitim ključem u vlastitom džepu. Ili drugo čudo pa se kuća proda i kupe dva stana, ali vaš otac, gospođo, voli zveket novca u svom džepu kad već ima kuću koju očito smatra samo svojom, iako ste i vi u nju ulagali, dok bi vaša majka mukom šutjela. Bojim se da je taj stari dvojac neuništiv i da vam mali Isus pod bor nije donio ni jednu nadu koja bi vam uljepšala život i učinila ga podnošljivijim. Stoga vam mogu jedino poželjeti da svoj problem riješite sljedeće, odnosno ove godine, i neka vam je sretna i berićetna!