Kad se ima srca

Živim u Sloveniji 30 godina, Hrvatica sam, ali sam se udala za Slovenca. Za nekoliko mjeseci ću navršiti 50 godina, svi mi daju manje, jer sam cijeli život bila u svemu umjerena i pazila na zdravlje. Imam dobrog muža koji ima razumijevanje i u svakom pogledu ima lijep odnos prema meni. Bilo je i teških trenutaka kao kod svih, ali smo se znali pametno svađati bez uvreda i grubosti.

Ali sve ostalo nije tako: potječem iz skromne i alkoholu odane obitelji iz Hrvatske. Poslije završetka srednje škole udala sam se i otišla u Sloveniju. Sestra živi u BiH, brat je ostao s roditeljima. Još je u mladosti bio problematičan i pijanac kao i otac. Iako su imali veliko imanje, stalno su od mene tražili novac. Kad sam 1994. napustila kuću i kad su se 1997. vratili na prazno, sve to vrijeme redovito sam im slala novac i pakete, poslije i za popravak kuće. Isto tako sam pomagala sestri. Svi moji su smatrali da je moja dužnost s njima dijeliti moje.

Mi smo poduzetnici i moramo paziti, jer smo kod raspada Jugoslavije izgubili veoma mnogo novca. Do 2000. godine uz moju pomoć moja porodica je ponovno imala sve kao prije. No, kako su se naviknuli da im šaljem, tako se i nastavljalo.

Nikada im nije bilo dosta. Čak kad sam išla posjetiti roditelje, morala sam donijeti ručak, jer je brat govorio kako majka ne može kuhati! I sestra je, kad bi se susrele, samo gledala što sam joj donijela, a ja nisam nikada ništa dobila, pa ni za rođendan. Više su mi dali susjedi. Toliko smo im novca dali kao i svega ostalog (vodim evidenciju), da bi mogli kupiti kuću negdje na selu u Hrvatskoj.

Moj muž za to ne zna, jer da zna, poludio bi. Moj brat je mučio cijelo vrijeme i oca i majku da je morala intervenirati policija. Prije nekoliko mjeseci umro je otac, nedugo nakon toga brat, ali i on je samo gledao što smo donijeli kad bismo došli i koliko smo novca dali. Pa platili smo i pogreb, donijeli hranu. Tom prilikom su ljudi govorili kako sam loša kći, kako nisam ništa pomagala, a bogata sam. Moj muž je bio šokiran. Otišli smo s pogreba i odlučili da više nikada ne dođemo. Svi su nas gledali s prezirom kao – pogledajte koliko su bogati, a nisu ništa pomagali.

Novac koji sam slala, brat bi uzeo majci i popio. Hrane sam nosila pun automobil. I sada šok: mama idealizira sina kao najboljeg na svijetu, samo plače, cvili za pokojnim sinom koji je bio nasilnik, pijanac, baraba. Kao kulmen svega: moja majka i sestra govore da sam na sprovodu premalo plakala! Neću se nikada više vratiti onamo, možda ni na mamin pogreb. Srce i duša krvare. Sram me muža koji je sve te silne godine nesebično pomagao nezahvalnicima.

Moja sestra koja živi preko Save u BiH, nije imala za vrijeme rata ni osnovno za život, svaki mjesec je primala pakete i DM od mene, a sada prikazuje da je samo ona sve pomagala, čak i za te pogrebe. Svi rođaci vjeruju njoj i ništa meni. Da li da iskopiram sve te poštanske potvrde gdje se vidi koliko i kada sam slala i da pošaljem svojim stričevima i tetama da vide pravu istinu? Imam te dokaze, a za pakete i drugo mogu susjedi potvrditi? Kako nastaviti kad mi je srce pogaženo? Kako s majkom koja zaboravi da sam ja ta koja joj je po nekoliko stotina DM stavila u džep kad se s njome pozdravljala, a ne sestra? Eto, kako se dobrota vraća. Mirba iz SLO

Nepotrebno je da kopirate poštanske potvrde, a originale sačuvate. Nikome niste dužni polagati račune za ono što ste učinili, dali i poklonili, svi oni to znaju, ali ih zloća tjera da izokrenu činjenice kao da uživaju u lažima. Imate posla sa sitnim dušama kojima nikada nije dosta: oni bi otvorili šaku da prime, a onda je brzo stisnuli i sve zaboravili.

Na žalost, ljudi nisu suviše često uzor dobrote. Rado primaju, ali im je krivo da su toga potrebni, najradije bi grabili bez zrnca zahvalnosti. Iskaljuju svoj bijes, ljuti što netko ima, a drugi nema. Budi se u njima neka vrsta zloće koja onoga što velikodušno poklanja bode usred srca. Zloća je neukrotiva, pa i onda kad joj učinite najveća dobročinstva.

Umre li vam majka, otiđite na njezin pogreb, to je u skladu s vašom velikodušnošću i plemenitosti. Nemojte sa sobom ponijeti novac (davno ste ga dovoljno dali) nego buket cvijeća da ga položite na njezin grob. Smrt briše nezahvalnost. »ovjek poput vas ne može ići (pa sve i da može) ispod svog dostojanstva niti može pritajiti svoje srce ako mu je srce dano. A onda se povucite u svoj dom. Ondje je toplina, ondje su ljudi koji vas vole, poštuju i razumiju. Ondje je vaše mjesto.