Kad se pomuti mozak

Navršila sam 60 godina. Udala sam se s 18 jer sam ostala trudna. Muž nije osporavao očinstvo, ali kako je i on bio mlad, nakon četiri dana braka otišao je u vojsku. Nakon njegovog povratka živjeli smo kao podstanari. On je radio godinu dana ili nešto više, nakon toga su mi se roditelji razveli, otac je otvorio vlastiti lokal, a ja sam počela raditi kod njega kao konobarica. U mome braku bilo je razmirica kao, uostalom, u svakom drugom. One su se, međutim, povećavale, ili sam ja to tako osjećala. Razmišljala sam i o razvodu, ali sam prije takve odluke učinila nepopravljivu pogrešku: prevarila sam muža s jednim muškarcem, ali sam se, na svu sreću, brzo otrijeznila i uvidjela da ipak volim svoga muža i oca svog djeteta, pa sam mu se vratila, ne priznavši nikad svoju prevaru. Nakon dvije godine rodila sam još jedno dijete i život je tekao dalje, sve do jednog dana kad mi je muž dao do znanja da sve zna i želi da mu potanko sve ispričam. Priznala sam mu nevjeru, ali detalja koje je on želio znati, ja se ni danas ne sjećam, premda mi je obećao (a on se obećanja čvrsto i nepokolebljivo drži) da se ništa među nama neće promijeniti, da me i dalje voli, ali da ne može prihvatiti da se ne sjećam tog vremena. U čestim razgovorima koje je uvijek on započinjao misleći da sam se još nečega sjetila iako sam obećala da ću mu reći sve čega se sjetim, stanje se narušavalo, a ja ne znam kako da pomognem i sebi i njemu, jer se ne mogu više ničega sjetiti. Muža i dalje volim, ne želim razoriti naš brak, spremna sam učiniti sve da mu dokažem kako mi je žao što sam ga povrijedila. Ali kako da se sjetim kad ne mogu?

Očajna

Čovjek se sa 60 godina mnogo toga više ne sjeća. Preko tih godina prošao je cijeli jedan život lijepih i ružnih dana. Neki se događaji pošto-poto žele zaboraviti jer su izvor naših pogrešaka, ali i onih koje bi s veseljem ponavljali u svojim glavama i nadasve u svojim srcima.

Kazali ste svom mužu sve što je želio znati poslije toliko godina, rekli ste mu sve do najmanje sitnice, ali imate pravo tu sitnicu svoga života zadržati za sebe. I zadržite je. To je vaše pravo.

Možda se doista i ne sjećate, prošle su tolike godine, ali nije problem u njima i vašem sjećanju nego u policijskome ispitivanju vašega muža koje vas mora povrijediti. U tom beskonačnom mučenju, o godinama kad je sve davno iza vas, vaš suprug poput aveti želi pod svaku cijenu iščeprkati još neku sitnicu, ako ona uopće postoji. Nemojte popustiti, sjećali se nje ili ne, je li postojala ili nije. To je pravo na vašu tajnu, ako je se uopće i sjećate.

Vaš muž nije svjestan da ste doista neke stvari zaboravili nakon toliko godina. Čini se da je on zaboravio što radi i što nakon toliko godina, zbog staračkog kaprica, vadi iz prošlosti gluposti. Ako su bile, davno su potonule u pepeo zaborava.