Kad smo se ponovno sreli...

Udovica sam trideset godina. Još mi ogledalo kazuje da se nije izgubila moja ljepota iz mladosti, ali sam unatoč tome ostala sama. Pitaju me zašto se nisam ponovno udala, ali ja više ne znam ni voljeti, ni biti žena. U meni je golemi ponor, ne znam kako bih se ponovno naviknula na život udvoje. Djeca su otišla, a ja osjećam sve veću prazninu. Ne mogu se snaći, a opet, kao da mi je ona najveći prijatelj: u njoj se snalazim i plivam kao riba. Sve ljubavi koje sam prošla iza mene su, a sad odjednom osjećam da je užasno biti sam, da lebdiš u nekom zrakopraznom prostoru, uvijek s varkom da je tako najbolje. Susreli smo se poslije mnogo godina u jednom društvu. Kad sam ga ugledala, nestalo je u meni krvi. Ništa nisam vidjela oko sebe. Nakon večere, netko je svirao klavir, meni su njegovi tonovi jedva dolazili do uha dok smo plesali. Kao da među nama nikad nije bilo ničega ružnog, a bilo je. Već te večeri skupilo se u nama toliko nježnosti na kakvu sam davno, davno zaboravila. Kao da ga nisam nikad uvrijedila, kao da ga nisam odbacila kao krpu, kao da sam se u njegovom zagrljaju vratila u mladost, neki životni sokovi kao da su opet proradili. Odonda se nismo odvojili. Nikad mi nije spomenuo da sam ga jednom prezrela, a samo sam ja znala da sam se cijeli život kajala. Može li to potrajati, ili je to samo san? Ne recite mi da je nemoguće, ali ako jest, jedva ću preboljeti. Smije li se voljeti u mojim godinama, ili je to smiješno i nakaradno? Poslije svega…

„Ako nam je suđeno da propadnemo, ginimo, dušo, a zatim ćemo razmišljati o paklu i o raju!“ (Ikbal) Mora da vam je nešto slično šaptao u uho dok je klavir tiho preludirao. To su oni trenuci što se sruče na čovjeka kojega ste jednom voljeli, pa makar ste ga jednom i mrzili. Živeći, mi se neprestano rastajemo i praštamo, sve dok se ne zaustavimo na točki kad nam se isprepletu ruke, kad se sve zaboravi i kad ne vidimo nikoga osim nas samih… Tako je, nekako, moralo biti i s vama. Ne mislite o svojim godinama, one su uvijek mlade ako nam se osmjehne sreća. Nakaradne? Zar je sramota držati se za ruke, šetati među platanama, tihim, ujednačenim korakom? Ne propustite trenutak koji vam je slučajno poklonjen. U jednom tangu toliko je toga rečeno. U njegovom valovitom ritmu sve je izbrisano: i kajanje, i žaljenje, i molbe. Stoga se prepustite veselju koje vas je proželo, da možete zaboraviti što ste i kakvi bili, što ste i kakvi ste sada. Ne preskočite niti jedan jedini dan, jer je svaki dragocjen kao dragulj.