Kad srce brže zakuca

Znam da će mnogi reći da o ovome pišem jer sam i sama u godinama. Pa, možda u tome i ima istine, ali ti bi isti morali priznati da sam ja onda i najmeritornija da o tome i govorim, da savjetujem, da analiziram, tim prije što svoje godine nisam nikada skrivala. Jer, za to nikad nisam ni vidjela ni imala razloga. Uvijek sam se držala devize da je bolje biti “lijepa starica”, nego “stara mladica”. Bolje je izgledati dobro u godinama kojih se mnogi boje, nego biti predmetom rugla iako si u “onim najljepšim”. A toga je danas sve više. Starije su žene sve dotjeranije, a one najmlađe sve opuštenije. Vjerojatno je, kako se to danas naziva, takav trend, ali meni se to ne sviđa.

Ne volim sebe isticati ondje gdje ne treba, ali volim reći da svoj relativno dobar izgled mogu zahvaliti nešto i genetici, ali još više brizi koju sam cijeli život, ali i još posvećujem, i sebi i svom tijelu. Što sam ja činila, i što trebam činiti da “ne zahirim duhovno i fizički”, rado ću podijeliti sa svojim čitateljicama. Ne mislim da je sreća “doživjeti stotu”, ali kako to više nije rijetkost, i tu “stotu” treba učiniti barem podnošljivom. I sebi i drugima.

I sad da vidimo najprije kako je doživjeti, a onda i kako je živjeti. Prvi je savjet – jesti manje, ali kvalitetnije. U toj se dobi baš “ne trči maraton” pa je potrebno i manje kalorija unositi u organizam. Treba jesti kuhanu hranu, rabiti što više maslinovog ulja, a što je začuđujuće, nekad jako napadana jaja zbog kolesterola, sad se savjetuju, i to po “bakinom receptu” – jaje, mlijeko i šećer dobro promiješati. Bake su to davale djeci, a sada znanstvenici savjetuju ljudima, pa i onim starijim, koji su smršavjeli i koje prehrana čuva od “staračkih” bolesti – posebno osteoporoze. I još me nešto mnogi znaju pitati – je li u toj starijoj dobi bolje biti deblji ili mršaviji? Ja savjetujem sretnu sredinu. Jer, nema ništa ružnije od klimavih proteza i dršćućih ruku – kao posljedice dijete u toj dobi.

Nikad nije prekasno još nešto – početi gimnasticirati. Čak i 90-godišnjaci mogu svoje mišiće ojačati, a time se onda i lak- še kretati. Pokreti, pa i oni nježniji, ojačavaju tijelo. Gimnastika nije samo dobra za tijelo nego i kao “dizač” morala. Dr. prof. Rapin, šef glavne bolnice u Ženevi, zatražio je od nekoliko svojih pacijenata, onih kojima je 90 i više godina, da svaki dan hodaju sve dok im košulja ne bude mokra od znoja. I natjecanje među njima postiglo je izvanredan rezultat. I to ne samo fizički. Sve ih je to počelo radovati, živnuli su, javio se u njima natjecateljski duh. I otad su se natjecali veoma često, i bez “naredbe”. Psiholog Jean Piaget, koji se vozio na svome biciklu sve do kasnih godina, savjetuje da je to sjajna vježba, uz jednu napomenu – mora se paziti u tim godinama na ravnotežu koju na biciklu nije baš lako održavati. Iako je on zaljubljenik u vožnju biciklom, ipak to ne preporuča svakome. On misli da svatko, ma koliko mu bilo godina, može i treba hodati, i za to mu trebaju – tek udobne cipele. Pa, ako mu zatreba još kakva pomoć, neka uzme štap koji može biti ne samo koristan, nego se s njim može izgledati čak i šarmantno.

No, najvažnije od svega je u tim godinama zadržati bistar um i volju za životom. Prof. Rapin kaže ako imate kakvih problema s pamćenjem, što i nije rijetkost, da ste najviše sami krivi za to. Najviše vam može naškoditi – depresija. Sigurno da memorija nije onakva kakva je nekoć bila i s njom treba vježbati. Mozak popusti kad ga se dovoljno ne upotrebljava. Savjetuju da je najbolja gimnastika mozga učiti, bilo što, zapamćivati čak i telefonske brojeve, ili što je i najkorisnije, ali i najefikasnije – novi jezik. Tako se mozak napreže i neuroni u mozgu ne opadaju. Ali, najbolje sredstvo za pomlađivanje je – ljubav. Tad je mozak u punoj “funkciji”. Ljubav uzbuđuje tijelo, sve ustrepta, dobiva se volja za životom. Sve kao da nas vraća u mladost kad smo se dotjerivali, kad smo pazili kako se odijevamo, kad smo se veselili svakom susretu, sretni što nas svaki dan očekuje nešto lijepo i nešto što nas još očekuje, pa ma koliko da nam je godina.

Međutim, u tim godinama zna se desiti nešto što nije rijetkost, dapače toga je sve više, ali što može ispasti onako kako ne bi trebalo, jer nas neuspjeh, a taj je tako čest, može dovesti u depresiju. Krivo čine žene koje si uzimaju mlađe ljubavnike. Navodno se uz njih i one osjećaju mlađima. Takve kao da zaboravljaju da to neće biti dugovječno, da će doći do kraja i kraha onda kad im to bude najteže palo. Jer, ja iz iskustva, ne doduše vlastitog, znam da kad su ostavljene, najviše pate one starije. Jer još se zgražavamo kad žena ima mlađeg ljubavnika od sina, ali ne pada nikom na pamet da se istim tim mjerilima mjeri i kad muškarac ima ljubavnicu koja je mlađa od kćeri mu. Priča koja je protutnjila Engleskom, možda je dobra pouka svima. Alfredu je bilo nešto manje od pedeset godina. Vrlo dobro je izgledao – sijeda kosa, mršav, visok, elegantan. Nije ga baš resila vrijednost, a ni škole nije baš neke završio. A i zašto bi se sa svim tim mučio kad je počeo veoma rano zarađivati kao – žigolo. Uvijek je pronašao način da se približi žrtvi. Imao je on i neka svoja pravila – nijedna nije smjela imati manje od šezdeset godina i morala je biti bogata. Takve je najčešće nalazio na gala prijamima. A kako se onamo uvlačio, samo je on znao. I tako je jednom upoznao još dobrodržeću plemkinju Lolu. Nije ga privukla ona, već njezin nakit. A za to bi štošta učinio, a ne samo udijelio joj pokoju riječ koja bi nju razgalila, a njemu “osigurala mjesto u njezinu srcu”. “Kako sam sretan što vam se mogu predstaviti! Pratim vas više od godinu dana. I konačno sam vas upoznao. Vi i ne slutite što to za mene znači.” Žena koja je mislila da nikoga više ne privlači, odjednom je čula nešto što joj je bilo i lijepo za čuti, a još draže vidjeti čovjeka koji je to izgovorio.I bilo je i jednom i drugom, ali svakom sa svog stajališta, dovoljno tek nekoliko minuta da ugovore sastanak. I veza je počela. Trajala skoro godinu dana. Lola sretna i zaljubljena, a on se domogao onoga što ga je i privuklo njoj. Ali, nije baš sve išlo onako kako je planirao. Ništa od ukradenog nakita nije mogao prodati. A njemu je trebao gotov novac.

I primio se onog što mu je bilo na dohvat ruke – pomalo joj je krao iz novčanika, ali nikad previše, da Lola ne bi primijetila. Nakon godinu dana ona je, izgleda, progledala. Odlučila je napraviti “štih probu”. Ostavila je torbicu na stolu i otišla u drugu sobu. Iznenadila ga je brzim povratkom i zatekla kako kopa po torbici. Počela je vikati i rekla da će zvati policiju. Prestravljen, misleći na sve ono što bi iza toga slijedilo, lupio ju je nekom statuom po glavi. Izbezumljen, izletio je iz kuće, uvjeren da ju je ubio. Na sreću nije. Ona se osvijestila, a on je netragom nestao. Znala je da će se tek jedno vrijeme prikriti. No, čekat će, a on će kad-tad dolijati. Čekala je, ali je i dočekala. Nakon tri godine opet je na jednom prijamu ugledao stariju gospođu i pristupio joj, čak i ne mijenjajući rečenice kojima se obratio Loli. Žena kojoj se sad obratio, bila je uzbuđena, to se čak i vidjelo, ali on je to tumačio na sebi svojstven način.

No, kako se njemu žurilo, počeo joj je iskazivati nježnosti pred svima, što joj je bilo neugodno, i kad ju je prilikom plesa stisnuo, pa počeo “šlatariti”, zastala je, i usred plesa, među svim tim ljudima, opalila mu takvu šamarčinu da su se svi samo zgledali. No, znao je što to znači, shvatio je i tko je ona. I izletio je bez mnogo priče, ali kao vjetrom nošen. Sreća u nesreći i za nju i za Lolu. Možda ova priča ne bi “sjela” u naše prostore, barem ne ovakva, ali jedno je sigurno – rijetko se veza između starije žene i bitno mlađeg muškarca gradi na ljubavi. Ja sam toga uvijek bila svjesna pa se u tako nešto nikad nisam upuštala, iako mi ne pada na pamet da one koje jesu, osuđujem. Svatko je gospodar svoga “tela”. I ponovit ću i ovaj put ono što mi je bila vodilja kroz život – iako srce nema bora, njegovi otkucaji u svakoj životnoj dobi su drugačiji. Žena mora prepoznati jesu li pravi.