Kad valovi utihnu...

Sad mi je petnaest i pol godina. Prije otprilike godinu dana sve je krenulo naopako. Roditelji su se razveli, ali njihov razvod me nije toliko pogodio koliko ponašanje mog oca. Nikad nije bio darežljiv čovjek, ali sada svakim danom sve više primjećujem njegovu nepodnošljivost, nebrigu, nadasve njegovu škrtost i pohlepu. Na riječima je jak, ali njegova djela pokazuju suprotno. Idem u gimnaziju, učenje mi ne ide nimalo od ruke, jer sam depresivna i nemam volje za životom. Imam iza sebe neuspjelo samoubojstvo. Nikada nisam imala velik broj prijatelja, bili su više poznanici, stoga sam ih odlučila potražiti u raznim vjerskim zajednicama da bi me voljeli i poštivali, pružili mi ljubav i sigurnost. Trenutačno sam Jehovin svjedok. Oni su mi pružili najviše pažnje i popunili veliku prazninu koja se nekoliko godina skupljala u meni. Oni su moja nova obitelj. Premda uvijek govorim da se neću udati, obitelj mi je najveći san. Tada bih imala priliku da uspostavim normalne ljudske odnose između sebe i svoje nove obitelji, jer odnosi s mojom obitelji su nepopravljivi. Nemam braće ni sestara, s majkom nisam osobito bliska. Od oca ne bih tražila uslugu ni za što na svijetu. S djedom ne razgovaram, on je hladan i već gotovo godinu dana nismo progovorili niti jednu riječ. Ponekad se osjećam da mi je moj pas moja jedina obitelj… Ne znam što da radim? Poles apart

Pubertetske godine još nisu prohujale, ali unatoč tome, vi zrelo razmišljate, vidite sve nevolje koje vas biju, ljudi koji su oko vas ili blizu vama strani su vam, vi fantastično uočavate prazninu vaše porodice, nije ni čudo da vam je škola opterećenje ni da vam je život depresivan. Digli ste i ruku na sebe u jednom kritičnom trenutku pubertetskih godina, ali evo vas živom, više puta nas smrt neće, a neće nas ni život. Mislim da ste suviše mladi, nalik nezreloj jabuci, da biste donosili ozbiljne odluke, jer vaše godine nisu još dozorile za poteze koje upravo radite. Vi tražite obitelj izvan obitelji, ali ste premladi da “zamjensku” obitelj proglasite svojom. Vi ste poput napuštenog psića kojega pogladiti isto je što i dati mu komadić kruha, njemu je raskoš skutriti se u nečijem krilu samo da se ugrije, ali time njegov život nije riješen. Tako ste i vi završili u jednoj zajednici koju, bez obzira na to koliko ste zreli ili ne, svojatate. Vi ste dijete bez doma, zato ste i osjetljivi na tuđe riječi: ma kakve one bile, za vas su tople. Niste još sposobni da razaznajete neke stvari, možda ćete, kad odrastete i počnete zrelo razmišljati, shvatiti da je i loša obitelj, obitelj. Možda ćete i svoju majku gledati drugim očima. Možda i oca. Niste dovoljno zreli da ih se odreknete. Kad se raziđe pubertetska magla u vašem mozgu, možda ćete imati više razumijevanja za sve što vas okružuje. Bilo kakva zajednica značit će manje nego vaša obitelj iz koje ste potekli. Nemojte, dakle, hitati, još ste dijete. Kad prođe pubertet, možda ćete na sve gledati drugačije, ne jurite, još niste sposobni za kojekakve izbore, za sada vam je vaš pas vaša jedina obitelj, ali kad odrastete, vi ćete biti njegova. Želim vam da prohuji jedna ili dvije godine kad ćete gledati drugačije na sve oko sebe, kad će vam svi vaši prijatelji postati jedna zajednica kojoj ćete pripadati, koja diše isto, isto luduje poput uzburkanog mora. Tako je i u početku života: nemirni valovi da bi se kasnije smirili. Tako se postaje odraslim čovjekom.