Kako sam sjela u stolac Ante Gotovine

I ove sam zime, četvrti put zaredom, otišla u toplije krajeve dok je moja ekipa “hodočastila” u Livigno na minus 17 stupnjeva. Neman pojma što je ondje toliko lijepo: prestala sam razbijati svoju lipu malu plavu – pardon, crvenu – glavicu tražeći objašnjenje za neobjašnjivo. Brigita, moja prijateljica koja živi u Zürichu, i ja odlučile smo otići na Tenerife, jedan od sedam Kanarskih otoka. Ona je stručnjak za pronalaženje idealnih destinacija i popratnih ludorija pa sam ja samo spakirala tri kovčega (ne znam se pakirati s mjerom, pa me prijatelji zafrkavaju da iščupan lavabo iz kupaonice i ponesem ga sa sobom) i s velikim osmijehom odletjela do Züricha odakle smo otišle na Tenerife.

Komplimenti carinika Nakon četiri sata leta (prošao je bez većih treskanja, čega me, što više letim, sve više strah) bili smo na sunčanih 25 stupnjeva. Na kontroli putovnica Brigita vadi svoju žarkocrvenu švicarsku putovnicu s kojom svugdje prolazi bez problema: čak je i ne pogledaju kako Bog zapovijeda, a zgodna je ženska. Moju plavu putovnicu, pak, okreću, prevrću, listaju, kao da sam u najmanju ruku s Marsa. No, sad se dogodilo iznenađenje. Kad smo zajedno predale putovnice, njezinu, naravno, nije ni pogledao, ali kad je moju otvorio, kazao je: “Croatia, beautiful country. I was in Split.” Gospe blažena i svi sveci, je li to moguće? I carinik mi napriča nekoliko krasnih stvari o našoj zemlji i mom gradu. Kaže da će se vratiti. Meni je toliko lijepo da se ne mogu odlijepiti od pulta, a iza mene čeka stotinjak ljudi, pa mi carinik kaže: “You can go”. Ja ga pozdravljam i kažem mu da se svakako vrati jer sigurno nije probao vlaški pršut.

Bikini-zona spremna Dok se autobusom vozimo s aerodroma prema hotelu, osjećam se kao da sam na ekskurziji i to me veseli. Autobus koči pred našom “stanicom” – hotelom Sheraton koji izgleda nekako nestvarno. Crvena fasada, a neke njezine komadiće kao da je gradio Gaudi. Naučila sam se ja na svakakve hotele i konačišta, pogotovo dok sam pjevajući obilazila sva sela i zaseoke, jer sve moraš proći kad pjevaš desetak i više godinica, ali mi ovo stvarno paše. Jedva čekam doći u sobu, skinuti sve sa sebe, navući kupaći kostim i uletjeti u bazen, jer kažu da je ocean dosta hladan. Dok razmišljam o tome kako sam izdepilirana i je li bikini-zona spremna za modnu reviju na plaži, trgne me ugodan muški glas (a bome i stas) koji mi kaže “dobro došli”, a onda nastavi na savršenom engleskom: “To je sve što znam reći na vašem jeziku. Bio sam nedavno u Zagrebu i Splitu. Hrvatska je zaista predivna zemlja, a vina su savršena”.

A kakve su nam ženske?Ugodno ošamućena na još jednom pultu spontano mi izleti: “A kakve su nam ženske?” Neman pojma kako mi je to palo na pamet, no morala sam ga pitati kad svi kažu da smo lijep narod. On mi se nasmije i kaže: “Nisam toliko lijepog svijeta vidio u godinu dana kao kod vas u deset minuta”. Bingo, to sam čekala! A da tek zna da su naše gore list i Korina i Rupena, pao bi u nesvijest odmah ovdje iza pulta. Ja ponosna, isprsila se, digla bradu i zatreptala onako po ženski. Hvala vam lijepa šjor, vratite se na koju bocu plavca, i zapjevam onako usput “Viva Croatia, viva Croatia”. Kako su čudni Božji puti: toliko dugo čekam da netko samo lijepo pogladi moju putovnicu, a danas su dvojica čak bila kod nas. Ma što bila? Bila su, svidjelo im se i vratit će se.

Opako sunce Doteturale se mi tako, cerekajući se, do sobe koja je cakum-pakum i još pogled puca na ocean. Slijedi presvlačenje, provjera bikini-zone (sve je lijepo, ka’ za izlog) i trk u bazen. Sunce je ovdje opako pa se mažemo faktorom 30, a koktelčići stižu i stižu. Polako tonemo u “maglicu” na tenerifskom suncu i shvaćamo da ćemo prva dva dana samo ležati, sunčati se i ništa ne misliti, a dalje ćemo vidjeti, jer ima tu i nekih vulkana koje valja posjetiti.

Put kroz aloe vereNakon tri dana odlučili smo posjetiti Nacionalni park Las canadas del Teide, to jest vulkane u središtu otoka, a put ćemo nastaviti do sjevernog dijela otoka te posjetiti grad Puerto de la Cruz. Buđenje u šest ujutro ni dandanas za mene nije lijepo iskustvo. Dva-tri srka kave s poluzatvorenim očima i ukrcavanje u autobus. Hajde da i ja probam što znači biti pravi turist. Imamo super vodičku koja priča cijelim putem i sve je vrlo zanimljivo. Autobus je poluprazan te sam zauzela mjesto otraga, opustila se i uživala. Aloa vera raste posvuda. Vegetacija se rapidno mijenja, u stotinjak metara od visokih drveća dolazi se do niskog raslinja. Sve raste izravno iz kamena: tipično za vulkansko tlo. Lani je izgorjelo veoma mnogo šume, no debla su preživjela, a grane će ponovno narasti za dvije godine. Pomislila sam na naše izgorjele borove šume kojima će trebati tko zna koliko godina da izrastu nove.

Tisuće tona posložene vateUvijek sam zamišljala kako bi bilo lijepo skočiti u oblake, jer me podsjećaju na tisuće tona lijepo posložene vate. Sad mi se dogodilo nešto slično. Prvi put u životu bila sam iznad oblaka, a nisam bila u avionu. Vozili smo se u središte otoka, prošli kroz oblake i na kraju bili iznad njih. Ljepši osjećaj dugo nisam imala. Zaustavili smo se na 2250 metara nadmorske visine gdje je bura (ili neki sličan vjetar) toliko puhala da sam se cijelo vrijeme hvatala za nekog da me ne odnese, i pritom stalno vikala “sorry, sorry”. Položila sam ispit za najsmotanijeg turista, jer sam na toliku visinu otišla u japankama, golih nogu, tako da mi se i mater doma smrzla. Stvarno je bilo hladno, no isplatilo se, jer pogled koji se prosipa s te visine na vulkansku zemlju jednostavno se ne može riječima opisati.

Cvijet u kamenu Polako smo se spuštali prema sjeveru otoka i stali na mjestu gdje je priroda oblikovala kamen u gigantski cvijet. Zovu ga “cvijet u kamenu”. Cvijet, kamen. Kad to izgovaram, zamišljan ih kao potpuno suprotne ljepote, meni dosad nespojive – sve dok nisam ugledala ovaj predivan prizor. I dok sam tako pjesnički uživala, vozač je toliko kočio da sam nekoliko puta pala sa sjedala. Da nije bilo takve vožnje, stalnog mimoilaženja s drugim autobusima na cesti koja je predviđena samo za automobile, taj izlet bi bio savršen. Kažu da mi u Splitu vozimo nervozno, no u usporedbi s ovim, najbolji smo na svijetu.

Šampanjac tajanstvenog kavaliraRuku na srce, Puerto de la Cruz i nije neki grad. Dosta je prljav. Iduću večer otišle smo pogledati flamenko koji je izvodio fenomenalni baletni sastav koji nam je otplesao i dio iz mjuzikla “Chicago”. U programu je bio i jedan komičar te jedan gimnastičar-akrobat ili što li je već? Uvijek se nanovo iznenadim kad vidim što sve ljudi mogu činiti sa svojim tijelom. Baletni sastav bio je besprijekoran. Jednu točku plesali su i na Carminu buranu, što me podsjetilo na moj nastup u Plesu sa zvijezdama. Neskromno moram priznati da se Nicolas i ja ne bismo posramili otplesati naš passo doble bilo gdje na svijetu. Sad kad sam vidjela njih, u to sam sigurna sto posto. Od nekog tajanstvenog kavalira za stol je došla boca šampanjca. Bilo je laskavo, no ja ne volim kad me promatraju, a ja to ne znam. Nije nam se došao pokazati pa smo mogle samo nagađati tko je.

Posjet hotelu Bitacora Nakon dobrog sna morale smo malo i šopingirati, da možemo mirne duše doma. Mnogo mi je lakše živjeti i raditi otkad poznajem Aranku i Đurđicu iz Hippy Gardena pa ne moram razbijati glavu što ću odjenuti, već kupujem iz čiste razonode. Neću u detalje, ali bilo je uspješno. Kako se približavao dan povratka, mene je čekao najvažniji zadatak: posjet hotelu Bitacora. Točnije, mjestu gdje su uhapsili Gotovinu. Uvrtjela sam si u glavu da u restoranu moram sjesti na stolac na kojem je sjedio Gotovina kad su došli po njega.

Dekolte kao osigurač Brigita me fotografira ispred hotela nakon čega krećemo prema recepciji. Srce mi počne lupati kao da će iskočiti iz grudi, no ja sam odlučna, ne odustajem. Nikad nisam posebno isticala da sam Hrvatica, jer takva sam rođena, takvi su svi moji. Ovo što sada osjećam, strano mi je. Nekakav čudan adrenalin mi teče žilama. “Dobar dan”, kažem i razvučen osmijeh preko lica, a i dekolte je tu kao osigurač. “Budite ljubazni, htjela bih sjesti za stol gdje je gospodin Gotovina uhapšen”, bez imalo treme ja direktno u glavu. Recepcionar me začuđeno pogleda, odgleda, izmjeri i – srdačno se nasmije. “Mister Gotovina”, kaže on meni, “yes, yes, no problem.” Priđe nam stariji muškarac i kaže: “Please, follow me, we must go to the restaurant.” Gospodin je vrlo ljubazan, pa sam pomalo zatečena jer su nam govorili da neće biti lako. No, i da nije bilo, borila bih se kao lavica. Možda je i moj dekolte malo ubrzao stvar. Nisam se nikad njime služila, no sad shvaćam da ću to uvesti u svoj raspored.

Napojnice gospodina Gotovine Meni srce divljački lupa i shvatim da se ovako još nisam osjećala. Uđemo u restoran koji se priprema za ručak. Samo nekoliko konobara priprema salu, sve je tiho i čisto. Čovjek koji nas je dopratio stane uz jedan sasvim običan stol u moru istih stolova, ne znajući da će to zauvijek ostati poseban stol, i kaže: “Ovo je stol br. 157, stol gospodina Gotovine, a ovo je stolac na kojem je sjedio kad su ga uhapsili”. Mislim da ću pasti u nesvijest, ali još stojim na nogama. Sve mi je ovo strano, stvarno ne znam kako se sada treba ponašati. Možda sam malo problijedjela, ne znam, ali čovjek me pogleda i kaže: “Poznajem gospodina Gotovinu. Elegantan gospodin, govori španjolski i uvijek ostavlja velike napojnice. On je jako dobar čovjek.” Nadam se da su se naučili lešinari koji su ga dali, otkucali, cinkali, prodali. Neka se nauče što je biti gospodin.

Sushi za oproštaj Brigita je napeta kao i ja, ali ništa ne govori. Napravimo nekoliko fotografija. Na putu prema izlazu zaustavlja nas još nekoliko ljudi i svi govore samo lijepo. “Gotovina is very good man”. Pozdravljamo se s cijelom recepcijom. Svi se smiju, veseli ih naš posjet. Ulazimo u taksi da nas odveze do nekog koktel-bara, jer nam to sada treba. Na večer smo otišli u japanski restoran na oproštajnu večeru. Desetak sushija, nakon toga pakiranje do dugo u noć, vrlo malo sna, pa put pod noge. Sve mi je bilo dobro i mislim da ću još koji put doći na Tenerife. Kad sam god negdje daleko, uvijek mi se čini da će sve biti potpuno drugačije kad se vratim. Ili se samo bojim, neman pojma. Lijepo je nekamo otići kad ti sretan, da možeš vidjeti kako ostali svijet živi, ali još je ljepši osjećaj kad se imaš kamo vratiti – onamo gdje je sve tvoje, kamo pripadaš.