Kako sve zaboraviti?

Prošla sam 40 godina, udana, imam djecu. Još kao malom djetetu roditelji su mi se rastali i tu ranu nosim u sebi cijeli život. Moj otac se preselio u drugi grad, oženio ženom s kćeri deset godina mlađom od mene. Njegova supruga me nije podnosila, bila sam smetnja njenom životu, stremila je politici i karijeri. Ponižavala me kad sam kasnije otišla na školovanje, činila je sve da mi oteža život.

Otac nije ništa primjećivao, jer je lukavo i vješto glumila. Podnosila sam i šutjela zbog njega. Jako me volio kao i ja njega, ali mu zamjeram što nikada nije bio dovoljno čvrst da lupi šakom po stolu, nego se povlačio pred svojom autoritativnom ženom.

Prošle su godine, osnovala sam vlastitu obitelj, rijetko smo se viđali, tek ponekad čuli. Moj otac nije nikada svoje unuke pozvao k sebi, a i kako bi kad nije smio od svoje žene.

Njihova kći, zvala sam je sestrom, oduvijek me je voljela kao i ja nju i radovala se našim susretima sve do nedavno. Žena mog oca se, naime, pobrinula da on svoj stan prepiše na nju kako bi me eliminirala. Svih tih godina kupila se u meni gorčina, na kraju više nisam mogla izdržati i rekla sam ocu neke stvari koje su ga vrlo pogodile pa je pao u depresiju, a sestra više nije bila ni mila ni draga, nego me je napala govoreći da se želim osvetiti, da sam nezahvalna za sve što je njezina majka učinila za mene. I tako dalje. Ostala sam zapanjena. Ispala sam najgora nezahvalnica.

Tužna sam i razočarana, moj otac pati, jer su mu stvari jasne, ali nije učinio ništa za mene, iako me je volio. Sa sestrom sam pokvarila odnose što nisam željela jer je volim. Razočarana sam što je pristrana, iako joj je 30 godina i ima završen fakultet. Ako me je toliko voljela zašto je sada takva prema meni, kriveći me za sve? Čemu sada, kada je sve prošlo, otvarati ranu, treba ići dalje i misliti na budućnost. Ali, kako zatomiti osjećaje koji naviru, sve zaboraviti?

Da, izgovorila sam štošta, to me je razdiralo. Mojoj sestri su stvari drugačije predočili, ali je u njenoj glavi sve pogrešno posloženo. Ne tražim nikakvu osvetu, mogu sve oprostiti. Shvatiti maćehu, uvijek se trudim razumjeti tuđe postupke, kao i to da su ljudi različiti.

Ali zašto se netko ne potrudi razumjeti mene? Imam jak osjećaj za pravdu, istinoljubiva sam, čime si često stvaram probleme. Jesam li doista trebala šutjeti?

Puna sam gorčine i tuge.

Dolores

Ne, niste trebali šutjeti. Pretrpjeli ste dovoljno u svom životu i bilo je pravedno da progovorite. Vaš otac vas je volio, ali nije za vas napravio ništa: povlačio se pred svojom autoritativnom suprugom na vašu štetu, nikada nije, nakon što ste se udali, pozvao k sebi svoje unuke bojeći se svoje žene, prepisao je svoj stan na nju, a ne na vas koji ste na njega imali pravo, pao je u depresiju nakon što mu je vjerojatno zbog stana bilo prigovoreno, pati, ali unatoč tome za vas nije učinio ništa osim što vas je volio, što je jednako nuli. Imali ste pravo da se pobunite!

Mnogo ste pretrpjeli, ali vam je duša ostala čista kao dragulj. Praštali ste kćeri očeve druge žene koju ste jako voljeli, ali vam je bilo okrutno uzvraćeno. Strana vam je osveta, sposobni ste praštati, po prirodi se trudite razumjeti tuđe postupke, nosite u sebi spoznaju kako su ljudi različiti, što podrazumijeva da ste širokogrudni i istinoljubivi. Zbog tih vrlina ste patili i patit ćete jer vas okružuju ljudi bez srca, uključujući i vašeg oca.

Vi razumijete sve ljude pa i onda kad su prema vama zločesti, ali naučite da se morate distancirati: odvojite svoj život od njihovog, jer kako ste rekli lijepo i logično: „Zašto se netko ne potrudi razumjeti mene?“

Pada mi na um upitati se gdje je nestala vaša majka? Možda se i ona preudala? Ali i kao takva valjda nije pasivna i depresivna poput vašeg oca, valjda ne „pati“ kao i on?!

To bi bilo preveliko razočaranje: izgubiti oboje roditelja. Iako su živi.