Teško mi je definirati što je to toliko posebno u Sovinjaku: boje, mirisi, atmosfera, osjećaj da stojiš na vrhu svijeta – kaže Vesna Pusić, 56-godišnja sveučilišna profesorica i političarku koja uskoro kreće u kampanju za predsjednicu države. Svoje idealno mjesto za odmor pronašla je u izoliranom istarskom selu sa samo 17 stanovnika gdje je prije 17 godina s mužem kupila malu kamenu trošnu kuću i uredila je.
Posljednje dane “ljetnog predaha” od saborskih klupa, katedre na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje predaje kolegij “Sociologija politike” te predsjedavanja Nacionalnim odborom za praćenje pristupnih pregovora Hrvatske Europskoj uniji i Klubom Hrvatske narodne stranke, provela je u “svom” Sovinjaku na vrhu brda do kojeg se stiže uskom i zavojitom cestom.
Društvo joj je pravila četverogodišnja mopsica Kiri, jer je suprug Jurgis Oniunas, vlasnik privatne tvrtke za konzalting, bio je na službenom putu, a 23-godišnja kći Daina, studentica filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, u Splitu asistirala na snimanju filma.
Iako joj mobitel uvijek zvoni bez prestanka, Vesna Pusić se uspjela dobro odmoriti i uživati u onome što je u Sovinjaku najviše veseli: šetati, voziti bicikl, ispijati prvu jutarnju kavu sjedeći na zidiću pokraj Crkve sv. Jurja, dvadesetak metara od njezine kuće, s kojeg puca pogled na Ćićariju i veliki dio Istre, čitati knjige, slušati glazbu, gledati omiljene filmove i serijale, pisati bilješke za predavanja i neke buduće knjige i – družiti se s prijateljima koji su također u Sovinjaku kupili kuće.
– Volim čitati krimiće, biografije i autobiografije političkih ličnosti poput Winstona Churchilla i Margaret Thatcher. Neke bih filmove, poput “Američkog predsjednika”, “Blues Brothers” ili “Moj rođak Vinny” mogla gledati bezbroj puta, no jednako mi se sviđaju i “Sati” i “Frieda”. Omiljeni su mi svi kriminalistički serijali poput onih o inspektoru Poirotu ili forenzičarki Halifax, a svidio mi se i serijal “Zapadno krilo”. Slušam različitu glazbu, od Beatlesa i Franka Sinatre do Leonarda Bernsteina – priča Vesna Pusić, dodajući da se u Sovinjak zaljubila na prvi pogled.
– To je jedino mjesto gdje se mogu povući, a kako je izvan puta, nema ni turista. Čim sjednem u auto i krenem prema Istri, već se osjećam bolje – objašnjava. Kad sam razmišljala o vikendici, uvijek sam je vidjela na moru, na samoj obali, no zahvaljujući prijateljici koja je kupila kućicu u Sovinjaku, preko noći sam se predomislila.
– Pozvala nas je u goste, a kad smo stigli u ovo selo, ostala sam bez riječi. Bila sam osvojena netaknutom prirodom: kamenom, grmovima ružmarina, brajdama loze u dvorištima, divljim stazama, šipražjem… A vidikovac, takozvani cimitar, kako zovemo zidić na nekadašnjem groblju pokraj crkve, Sovinjak me “kupio” za sva vremena. Istra je, možda, jedino mjesto gdje nemam nikakve familijarne korijene, a gdje sam se sama ukorijenila – kaže Vesna Pusić, dodajući da su u Sovinjaku rijetko sami. U posjet im često dolaze prijatelji, a u uskoj kamenoj kućici na kat svi se osjećaju kao doma. Ranije, dok nije ušla u politiku, ondje je boravila cijelo ljeto.
– Sovinjak posjećujem i preko godine, jer iz Zagreba stignem za nešto više od dva sata vožnje. Ljetni odmor uvijek počinjem tu, pa tek onda idem na more. Tu smo uvijek za Belu nedelju, prvu nedjelju u listopadu kad je sajam tartufa i pjenušca, zapravo kraj berbe, potom za Novu godinu, Uskrs, maškare… Kad moji ne mogu, dođem sama. Ljeto je idealna prilika da se vidim s dugogodišnjim prijateljima koji žive na različitim stranama svijeta, a tu imaju kuću – priča Vesna Pusić, koja je kupljenu kuću morala potpuno obnoviti: samo su vanjski zidovi ostali netaknuti.
– U kući je šest-sedam kuteva u koje se mogu “zavući”. Nedavno sam počela pisati bilješke za knjigu priča “Žene i njihove kuće”. Imam mnogo prijateljica koje su kupile stare, gotovo polusrušene kuće i ponovno ih oživjele. U Sovinjaku ih je šest, na Hvaru još nekoliko. Fascinira me ta ženska sposobnost da ne ruše do temelja već obnavljaju postojeće.
Veći dio dana Vesna provodi u svom dvorištu ili u šetnji po okolnim brdima. Za jedne šetnje ona i suprug pronašli su alatku za koju su bili uvjereni da je srp star bar dvjesto godina. Sva ponosna je ispričala ljudima iz sela što je našla i shvatila da to nije nikakva starina već nečiji kosirić za probijanje kroz šikaru. Kako se nitko nije javio da je njegov, zadržala ga je – kao ukras. Vesna objašnjava da je Sovinjak na idealnoj poziciji – do svakog istarskog mjesta stiže se za najviše 45 minuta vožnje automobilom – pa odlazi na sva događanja, od teniskog turnira u Umagu, kazališnih predstava na Brijunima, filmskih premijera u Puli, na koncerte…
Bakine večere Radnu energiju Vesna Pusić je naslijedila od baka, koje su u svoje doba bile neobične žene. Baka Leonija Pusić, očeva majka koja je govorila francuski, njemački i engleski, bila je počasni konzul Nizozemske sve do 87. godine kad se, na vlastiti zahtjev, zahvalila na toj dužnosti. Dobila je i visoko nizozemsko odlikovanje, a konzularne poslove obavljala je u stanu u zagrebačkom središtu koji je Vesna naslijedila i u kojem kojem živi s obitelji.
– Baka je bila poznata po večerama u svom stanu koje je priređivala za obitelj i za diplomate. Kao djevojčica sam svakog ponedjeljka dolazila k njoj. Posjela bi me za stol i nakon lekcija njemačkog, učila me kako se treba ponašati u određenim prilikama – sjeća se Vesna.
S devet godina starijim bratom Zoranom, koji predaje matematiku na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, odrasla je u kući na Šalati, rezidencijalnoj zagrebačkoj četvrti, gdje nakon smrti Vesnine majke Višnje, profesorice engleskog i francuskog, živi samo Vesnin otac, akademik Eugen Pusić. Kuću je sagradio Vesnin djed, Danko Anđelinović, hrvatski pjesnik, književnik i odvjetnik. Njegova supruga Mira, Vesnina baka, studirala je medicinu 1918. u Grazu, a diplomirala u Pragu. Vesna Pusić je oduvijek bila iznimno aktivna, na sve je stizala, pa je tako četvrti razred gimnazije završila – u ljeto nakon završetka trećega.
– Učila sam 15 sati na dan i većinu predmeta položila u lipnju, u rujnu ostatak, maturirala, upisala filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu i preko student-servisa radila na Zagrebačkom velesajmu – priča Vesna kojoj je za to, kaže, glavni motiv bio očev odlazak u Sjedinjene Države gdje je bio pozvan kao gost-profesor na čikaškom sveučilištu.
Naime, Vesna je tako mogla ondje studirati jedan semestar besplatno, što je i učinila. Nakon diplome prvi je posao dobila u Institutu za sociologiju u Ljubljani gdje ju je njezin šef, profesor Veljko Rus, uključio u međunarodni tim istraživača iz 12 europskih zemalja: na temelju tog istraživanja početkom 1980. u Velikoj Britaniji su objavljene dvije knjige čiji je ona koautor. Nakon dvije godine, Vesna se iz Ljubljane vratila u Zagreb, postala asistentica na Filozofskom fakultetu, a 1984. i doktorirala. Iste je godine otišla na doktorsku godinu na sveučilište u Washingtonu.
Jurgisa Oniunasa, magistra elektrotehnike i biznisa, Amerikanca litvanskih korijena, upoznala je u prosinca 1982. u Zagrebu gdje ga je doveo posao. Bila je to ljubav na prvi pogled: mladi par se vjenčao u rujnu 1986., u New Yorku, gradu u kojem je Jurgis odrastao. Unatoč čestoj razdvojenosti zbog putovanja i prenatrpanih dnevnih rasporeda, obitelj svaki slobodan trenutak provodi zajedno – obično tek na večer, kad pripremaju glavni obrok.
– To nam je i prilika za obiteljsko druženje. Dobro kuhamo i Jura i ja: on je majstor da pripremi obrok kad u kući nema ničeg. No, naša su prava uživanja u kuhanju u Sovinjaku. Doduše, naša kći više voli kad je s društvom ondje sama, ali, mi se ne damo. Sovinjak je naš raj, naše mjesto pod suncem.
Vesna Pusić danas je pred novim izazovom. Uvjerena da su Hrvatskoj potrebne osobe koje će zemlju približiti europskim standardima, odlučila se kandidirati za predsjednicu države. Smatra da zahvaljujući svom obrazovanju, jakim međunarodnim kontaktima, odlučnosti i znanju upravo na tom mjestu može napraviti najviše za domovinu.
– Postanem li predsjednica Hrvatske, u središte političke pozornosti i rasprave stavit ću pitanje ljudskih prava svakog građanina. Kroz rat, tranziciju i privatizaciju zanemarili smo ono zbog čega se i išlo u demokratske promjene – pravo na dostojanstvo i pristojan život svakog čovjeka. Na tu se temu gleda gotovo posprdno, potisnuta je iz hrvatske politike. Hrvatska sada ima šansu da se postavi kao lider u regiji u području europskih reformi, a tu priliku ne smijemo propustiti.
Osim toga, vrlo je važno da u EU uđemo s pozitivnim imidžom, a tu je veliki utjecaj predsjednika. Najbolji su primjer Poljska, Češka i Mađarska koje su istodobno ušle u EU. Iako su imale slične zakone, većina međunarodnih organizacija, a potom i tvrtki, za svoje je sjedište odabrala Prag – zbog predsjednika Vaclava Havela, koji je davao pozitivnu sliku Češke.
Posao predsjednika, koji ima mogućnost i obvezu da pojedine probleme dovede u središte pozornosti, radila bih sa žarom, jer taj posao veoma cijenim, a svojim bih ga radom učinila još cjenjenijim.
Snježana Dragojević Harapin