Kauboj zaljubljen u jednu ženu

Četiri dana boravka u Dubrovniku bila su dovoljna da se američki glumac Chris Cooper (56) i njegova supruga Marieanne Leone (55) zaljube u ljepote jadranske obale, dalmatinsku “spizu” te steknu brojna poznanstva i prijatelje iz Hrvatske. Američki oskarovac, koji je zlatnu statuu dobio 2002. za ulogu u filmu “Adaptation”, i njegova supruga, zvijezda TV serijala “Obitelj Soprano” u kojem igra Joanne Moltisanti, posebno su se zbližili s članicom žirija, glumicom Kristinom Krepelom, s kojom su se svaku večer družili nakon projekcija na četvrtom filmskom festivalu Libertas, čiji su bili počasni gosti. U Dubrovniku je, naime, izvan konkurencije prikazan film “Married Life” (Bračni život), u kojem Chris Cooper igra nevjernog supruga, koji “iz milosrđa” pokušava ubiti ženu jer ne vjeruje da će ona preživjeti ako je ostavi. Nakon vikenda u Dubrovniku Chris Cooper i Marieanne Leone iz Dubrovnika su otputovali u Italiju, gdje će 8. srpnja proslaviti srebrni pir, a sutradan i njegov 57. rođendan. Samo će jedan dan biti u Rimu, a nakon toga putuju u gradić Sulmone, u pokrajini Abruzzo, odakle je Marieanneina obitelj, gdje će se sljedeća dva tjedna odmarati.

Što je tajna uspjeha vašeg braka? – Svaki dan proveden s Marieanne meni je zanimljiv i uzbudljiv. Kad sam je prije više od četvrt stoljeća prvi put ugledao na jednoj glumačkoj radionici u New Yorku, odmah mi je bilo jasno da ta žena pršti od energije i to me posebno ushitilo, ali sam se i uplašio da se s tom količinom “snage” neću znati nositi. Srećom, upustio sam se u tu avanturu i Marieanne već četvrt stoljeća potpuno zaokuplja moj um, moju dušu i moje tijelo. Čini mi se da se sjajno nadopunjujemo i da smo jedno drugom najveća potpora. I privatno i poslovno. Ona, naime, prva čita scenarije koje dobivam i zajedno odlučujemo koje ću uloge prihvatiti.

Nakon rođenja sina Jesseja 1987., koji je bolovao od celebralne paralize, vaša je supruga prestala glumiti i potpuno se posvetila brizi za njega. Jeste li i vi bili spremni na tako radikalnu odluku? – Dogovorili smo se da Marieanne ostane kod kuće, a ja sam znatno usporio tempo. Pažljivo sam birao uloge i nikad nisam prihvaćao više od dva filma godišnje kako ne bih bio predugo razdvojen od Marieanne i sina. Zbog Jesseja smo se preselili iz New Yorka u miran gradić Kingston u Massachusettsu: na obali oceana sagradili smo kuću s bazenom da bi naš sin imao bolje uvjete za život i školovanje nego što je to bilo moguće u velikom gradu. Osim toga, u Kingstonu je Jesse išao u redovitu školu, družio se s vršnjacima i potpuno se uklopio u društvo. Prije toga smo, doduše, bili prisiljeni tužiti direktora škole jer našeg sina nije želio primiti na nastavu. Sva ta iskustva Marieanne će opisati u autobiografskoj knjizi koju trenutačno završava.

Jeste li i prije Jessejeva rođenja znali da će biti dijete s posebnim potrebama? – Da. Marieanne je u trudnoći preboljela gripu, i to je vjerojatno razlog zašto je Jesse rođen tri mjeseca prerano i s cerebralnom paralizom. No, Marieanne i ja smatramo da je s nama proveo 17 godina i omogućio nam da uz njega uvidimo da je život – čudo. Usprkos tjelesnom hendikepu, Jesse je bio iznimno inteligentan i vrlo osjećajan dječak, u školi s njim nikad nije bilo problema. Kao desetogodišnjak napisao je prvu pjesmu, a odličan je bio čak i u latinskom. Na žalost, izgubili smo ga početkom 2005.

Kada ćete početi snimati film “Hurricane Mary”, za koji je scenarij napisala vaša supruga, o majci koja se godinama borila za prava svojih hendikepiranih blizanaca na školovanje? – Već šest godina pokušavamo naći novac za snimanje tog filma i sigurno nećemo odustati jer je ta priča i te kako povezana s našom. Marieanne je za mene napisala ulogu odvjetnika koji besplatno zastupa tu hrabru ženu u bitki za prava svoje djece.

Nakon smrti vašeg sina, supruga vam je oboljela od zloćudne bolesti. Kako ste vi preboljeli taj gubitak i ujedno se nosili sa strahom da biste mogli ostati i bez supruge? – Sina još nisam prebolio. No, u trenutku najvećeg šoka pomoglo mi je što sam imao zakazana dva snimanja, od čega nisam odustao. Tako da sam iz Arizone, gdje smo snimali film “Breach”, odmah otputovao u Kanadu na set filma “The Kingdom”. U tih pet mjeseci Marieanne se razboljela. U početku je bila uvjerena da je riječ o psihosomatskim teškoćama povezanim s gubitkom sina, no pokazalo se da je stvar mnogo ozbiljnija. Na sreću, Marieanne je danas potpuno zdrava i ne želim razmišljati o tome što se sve moglo dogoditi.

Što smatrate vrhuncima svoje karijere? – Moj glumački vrhunac vjerojatno je uloga šerifa Sama Deedsa u filmu “Lone Star” (Osamljena zvijezda) iz 1996. Ta uloga u filmu redatelja Johna Saylesa, mog velikog prijatelja, širom mi je otvorila vrata Hollywooda. Draga mi je i sporedna uloga u filmu “Adaptation”, koji sam 2002. snimio s Maryl Streep, Spikeom Jonesom i Nicholasom Cageom, za koju sam dobio Oscara, kao i ona u filmu “American Beauty” (Vrtlog života). A najvećim glumačkim izazovom smatram ulogu Roberta Hanssena u filmu “Breach”. Riječ je o dvostrukom agentu FBI-a koji je dvadeset godina odavao državne tajne Sovjetima.

Igrate li još u kazalištu? – Ne, iako su moji glumački počeci vezani uz kazalište. Prvu filmsku ulogu dobio sam kao 35-godišnjak, što mi iz današnje perspektive uopće ne izgleda loše. Postao sam poznat pod stare dane, tako da mi slava nije udarila u glavu. Osim toga, Marieanne i ja ne živimo u Los Angelesu, nego u malom gradiću, gdje su nam susjedi dragi ljudi koji poštuju našu privatnost. Uopće ne zavidim kolegama koje progone paparazzi i čije slike iz tjedna u tjedan pune magazine.

Držite li svog Oscara na posebnom mjestu? – Kod nas doma je dosta “prometno”, posjećuje nas mnogo prijatelja i poznanika, i svi žele vidjeti tu figuricu, primiti je u ruku, slikati se s njom, osjetiti koliko teži… Zbog njih je držimo na jednoj komodi u blagovaonici.

U kakvoj obitelji ste odrasli? – Odrastao sam u Kansasu, gdje je moj otac uzgajao goveda, sadio kukuruz, soju, kupus i drugo povrće. Dok sam bio mali, pomagao sam mu u fizičkim poslovima na farmi i uživao sam u blizini životinja, na polju, pod vedrim nebom. Bilo je razdoblja kad osim oca, majke i brata tjednima nisam vidio druge ljude. I naučio sam uživati u samoći, što je za mene vrlo važno iskustvo.

No, ipak imate prijatelje, niste vuk samotnjak? – Naše prijatelje na okupu drži Marieanne, ona je vrlo društvena, a ja sam poprilično dosadan čovjek.

Kako su reagirali vaši roditelji kad ste im rekli da ćete biti glumac? – Preplašili su se jer su mislili da je to vrlo nesiguran posao. Zapravo, moj je otac bio uvjeren da je to najgluplji posao koji netko može odabrati. Majka me s druge strane, iako je bila zabrinuta, podržavala u odluci. Ispričala mi je da ju je otac, kad sam kao 24-godišnjak spakirao kovčege i s dvije tisuće dolara ušteđevine krenuo u New York, uvjeravao da ću se najkasnije za dva mjeseca vratiti kući. No, nikad se nisam vratio.

Kako ste zavoljeli kazalište? – Kao 17-godišnjak zaposlio sam se u gradskom teatru u Kansas Cityju, gdje sam postavljao scenografiju i namještao rasvjetu. Ubrzo sam shvatio da me više od toga zanima gluma i stoga sam upisao studij glume. Nekoliko mjeseci poslije diplome već sam bio u New Yorku.

Je li vam u početku bilo teško? – Da, ali sam bio sretan. Primjerice, još sam bio prilično siromašan glumac kad sam nakon nekoliko godina života u New Yorku upoznao Marieanne. Dugo smo živjeli na šestom katu u zgradi bez dizala, a većinu novca zarađivali smo radeći druge poslove: ja sam bio stolar, a ona je pisala sažetke filmova za videoteke. Bilo je to vrlo romantično razdoblje, ali nije nam ni danas loše kad se više ne moramo brinuti za svaki dolar.

Kako funkcionira Zaklada Jesseja Coopera koju ste osnovali nakon smrti vašeg sina? – Pomažemo jednom sirotištu u Rumunjskoj, koje se skrbi o djeci s posebnim potrebama, a i u Americi pomažemo roditeljima takve djece koji imaju financijskih teškoća, te podržavamo udrugu koja djeci s posebnim potrebama omogućava bavljenje ekstremnim sportovima, poput windsurfinga. Kad je naš Jesse prvi put daskao na vodi, bio je toliko sretan da se dva sata nije prestajao smijati. Želimo vidjeti osmijeh i na licima druge djece.

Koliko vam je značio dolazak u Dubrovnik? – Dubrovnik je čudesan grad. Svakako ću ga još koji put posjetiti. A najviše od svega želio bih u njemu snimiti film. Trenutačno sam bez angažmana, dakle, otvoren sam za sve opcije…

Kruno Petrinović