Kevina nikad ne mogu odbiti

Za Las Vegas kažu da je Disneyworld za odrasle, no meni se čini da je ipak raskalašeniji od toga – kroz smijeh priznaje 25-godišnja Kate Bosworth. Američka glumica, kao bivša djevojka britanskog kolege Orlanda Blooma, koja je od jeseni 2006. u vezi s britanskim modelom i glazbenikom Jamesom Rousseauom, dugo će pamtiti iskustvo iz grada kocke. U njemu je, naime, provela šest tjedana snimajući “Raspad Las Vegasa” (originalni naziv je “21”), film nadahnut istinitom pričom o grupi studenata koji su pronašli savršen način zarade. Vikendima su iz Bostona odlazili u Las Vegas, s lažnim osobnim iskaznicama, te igrali blackjack prema planu koji im je jamčio dobitak. Kate Bosworth glumi atraktivnu studenticu Jill, a ulogu je, otkriva, prihvatila ne samo zbog zanimljivog scenarija, već i zbog činjenice da će ponovno raditi s kolegama koje cijeni i poštuje: glumcem Kevinom Spaceyem i redateljem Robertom Luketicem.

Kako je proteklo snimanje? – Odlično. Svi smo se zbližili, na setu smo bili poput obitelji. Glumili smo, pili, kockali i zabavljali se. Upoznala sam i neke ljude koji su me oduševili, primjerice, iznimno talentiranog britanskog glumca Jima Sturgessa. A tu su bili i moji stari znanci Kevin i Robert. Važno je da su glumac i redatelj na istoj valnoj duljini, da postoji dinamika među njima. Uvjerena sam da je Robert i ja imamo.

Jeste li upoznali studente čija je priča pretočena u film? – Nekolicinu jesam, jer su nas jedan dan posjetili na setu. Pretpostavljam da im je bilo neobično gledati kako se scene iz njihovih života ovjekovjećuju na filmu. Vjerojatno su nam se čudili jer dotad nisu upoznali glumce, a mi smo, pak, gledali njih misleći – kakvi geniji. Mislim da smo bili fascinirani jedni drugima.

Jeste li u stankama snimanja zaista kockali? – Jesam, čak sam nešto i dobila, no kad je kocka u pitanju, prava sam ziherašica. Igram na male uloge i zadovoljna sam dobijem li 20 dolara. Znam kad treba stati. Problem je što neki ne znaju, i to je taj horor, mračna strana Vegasa.

Koliko ste ukupno zaradili kockajući tijekom snimanja? – Oko dvjesto dolara.

Je li istina da vas je Kevin Spacey nagovorio da prihvatite ulogu u filmu? – Nakon što sam završila sa snimanjem vrlo lijepog filma “The Girl In The Park”, redatelja Davida Auburna, u kojem glumi i Sigourney Weaver, planirala sam jedno vrlo privatno putovanje Amerikom, no tad me Kevin nazvao i rekao mi da im se pridružim u Las Vegasu. A njemu ne mogu reći “ne”.

Što vas kod njega toliko fascinira da ga uvijek hvalite? – Dosad smo triput radili zajedno: u filmu “Beyond The Sea”, koji je i režirao, zatim u “Povratku Supermana” i sad u “Raspadu Las Vegasa”. On je pravi profesionalac, no za razliku od nekih kolega, sebe ne doživljava kao važnu osobu. Veoma je inteligentan i duhovit, posebno nakon nekoliko koktela. Uistinu ga obožavam. U scenariju mi se svidjelo sve osim mog lika. Tu je postojao mali problem. Lik koji sam trebala glumiti učinio mi se veoma plošnim. Bila je cura iz muških snova, bez neke dubine. Nasreću, producenti u Sonyju su se složili sa mnom, pa smo od nje napravili kompleksniju osobu, koju je bilo zadovoljstvo glumiti.

Postoji li uistinu djevojka koju glumite, je li ona jedan od studenata koji su nadahnuli film? – Postoji osoba prema kojoj je nastao moj lik, no neke stvari smo dodali, a neke promijenili kako bi se uklopile u film. Primjerice, izmišljena je ljubavna priča između nje i lika kojeg glumi Jim Sturgess.

Jeste li shvatili na koji su način studenti pobjeđivali na blackjacku? – Jesam, ali to ne znači da bih i ja uspjela u tome. Za to je potrebno mnogo vremena i morate biti genijalni matematičari. Niti imam vremena, niti sam dobra u matematici. U školi mi je najlošije išao taj predmet.

Upoznali ste te matematičke genijalce: kako su vas se dojmili? – Fascinira me što oni za sebe uopće ne misle da su genijalci, niti su planirali na tome zaraditi velik novac. Naravno, kad su shvatili da mogu, nisu se bunili. Sve se jednostavno tako posložilo. Nakon toga su vodili dvostruki život: preko tjedna su u Bostonu bili skromni studenti, a vikendom bi odlazili u Las Vegas, odsjedali u luksuznim hotelima i kockali. Meni je to fascinantno. Rekla sam im da su sigurno bili uzbuđeni jer su uspjeli prevariti kockarnice u Las Vegasu, no oni su na to samo odmahnuli glavom, kao da to nije ništa posebno. I oni su, zapravo, odlični glumci, jer je nevjerojatno to što su izveli.

Gluma očito nije lak posao, zar ne? – To je dvosjekli mač. S jedne strane, dok sam na snimanjima nedostaju mi obitelj i prijatelji, a s druge uživam u tom poslu. Sviđa mi se ulaziti u druge likove. Osim toga, na setu se ljudi zbliže na poseban način. Jedni drugima postaju zamjenska obitelj. To mi se dogodilo i dok smo snimali “Povratak Supermana” u Australiji. Sviđaju mi se Australci jer im nije važno jeste li slavni, nego kakva ste osoba. Sigurna sam da ne bih doživjela sve te lijepe trenutke da smo, primjerice, snimali u Los Angelesu.

Tko se brine o vašem psu dok vi snimate po svijetu? – Imam mješanku Lilu koju čuva prijateljica. Našla sam je u Maroku, predivna je, prava aristokratkinja.

Jeste li zadovoljni karijerom? – Ona je poput čudnog putovanja. Glumila sam posve različite likove i drago mi je što me ne svrstavaju u glumicu za samo jednu vrst uloga. Trudim se birati raznovrsne filmove. Volim izazove, jer onda mogu nešto novo naučiti.

Koji je vaš sljedeći film? – Korejski fantastični vestern. Nakon ove istinite priče, morate priznati da nisam mogla pronaći nešto što bi bilo još različitije. Često se sjetim što je Sean Penn rekao u jednom intervjuu: da se glumac kad ima dvadesetak godina, mora okušati u što više različitih uloga. Čak i ako poslije shvatim da su neki filmovi u kojima sam glumila potpuno promašeni, važno je proći kroz različita iskustva. Što različitija, to bolje.

Rekli ste da vam je 25. rođendan bio prijeloman, po čemu? – Nitko nikad ne govori o 25. godini kao prijelomnoj u životu, češće se spominje punoljetnost ili, pak, ulazak u tridesete, no za mene je 25. rođendan zaista bio poseban. Zapitala sam se tko sam, kakav život vodim, jesam li zadovoljna, što želim biti za deset godina… Kad mi je bilo 14, snimila sam film “Šaptač konjima”. S jedne strane se toga prisjećam kao daleke prošlosti, a s druge mi je sve prošlo previše brzo.

U kakvom su vam sjećanju ostali srednjoškolski dani? – Ne znam zašto svi kažu da je to najljepše razdoblje života. Meni je to bila noćna mora: gomila nesigurnih klinaca koji pokušavaju naći svoje mjesto u vremenu i prostoru, hormoni divljaju, sve je zbunjujuće, škola je teška, pritisak sa svih strana. Preporodila sam se kad sam se nakon mature odselila u Los Angeles. Živjela sam u malom stanu, odlazila na šest audicija dnevno, ali sam uživala u tome što radim.

Požalite li katkad što ste nakon srednje škole odustali od studija, iako ste se upisali na sveučilište Princeton? – Ne. Moja mama se vratila u školske klupe u četrdesetoj. Svaka osoba ima svoj put. Nisu svi u 18. jednako zreli i spremni za fakultet. Mene je u to doba očarala gluma što ne znači da neću završiti fakultet. Imam veoma jak motiv: želju za znanjem.

Martyn Palmer

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 692 ili se pretplatite na PDF izdanje.