Ključ za očaj

Puna sam ljubavi, ali je ne želim nikome darivati, čuvam taj osjećaj samo za sebe. Obožavam muškarce bez duše, bez savjesti i hrabrosti, jer nad njima mogu likovati. Time hranim svoj ego. Volim se s njima poigravati, zavoditi ih, a kad mi napokon priđu nekoliko trenutaka ih ohrabrujem, dajem sve od sebe da ih zadivim, potpuno se predajem toj igri i postajem ironična. Tada svi nestaju jer sam ih prestrašila. Ja sam mračno biće koje voli samoću, a onda licemjerno plačem i preklinjem za dašak ljubavi. Dajem dušu muškarcu koji me pogledima može osvojiti i koji će me nakon toga odbaciti kao opušak cigarete. A nitko ne zna što je unutar ljušture koju sam čvrsto zatvorila: samo moja i ničija druga. Uzaludno

Intimno u sebi voljeli biste da vas vole, ali ste vi ta koja se boji voljeti. Svjesno tražite ljubav baš ondje gdje je ne možete naći, strah od nje gura vas u zagrljaje koji vas užasavaju i priječe da volite. Ponižavate muškarce da biste sakrili svoje komplekse i moguće poraze s njima. Volite bol kao podsvjesnu kaznu za ono što radite sebi, mazohistički tonete u tugu zbog ljubavi, zatim je omalovažavate i gurate od sebe, stvarajući od svoga života pakao. U svom tom mraku paluca misterij čvrsto zatvorene ljušture školjke unutar koje ste se zabarikadirali kako nitko ne bi otkrio vaš strah od života, ljubavi, vas samih. Cinični ste, nesretni i nemoćni. Što vam se tako strašno moglo dogoditi da ste se odrekli ljubavi, istodobno čeznući za njom? Ima samo jedan odgovor: u životu ne možemo ni od čega pobjeći, pa ni od samih sebe, treba se boriti. Ako ste odlučili biti hermetički zatvorena školjka u današnjem svijetu koji se sve više otvara, onda razgovarajte s nekim dobrim psihologom koji će je, možda, otvoriti i dokučiti zašto je prkosno zatvorila svoje dvije ljušture. Možda će pronaći pravi ključ za njih.