Klupa ispod mjesečine

Moji učenici sljedeće godine završit će srednju školu. Dvadeset i šest mi je godina, vodim ih kao razrednica tri godine i poznaji u dušu: znam sve njihove sklonosti i naravi: neki su mirni, neki povučeni, drugi suviše tiperamentni, neki nasrtljivi (hormoni rade!). Ukratko, čitam ih kao knjigu! To je pretežno muški razred. Jedan od učenika je neobičan: ozbiljan, tih, sabran, povučen. Morala sam se truditi da ne zaustavljam pogled na njegovim modrim očima, smeđoj kosi, inteligentnom izrazu lica.

Možda zvuči smiješno, ali imao je u sebi nečeg renesansnog. Među nama se nehotice razvilo tiho prijateljstvo, tek koja riječ, pogled. Uvijek je ušao u razred prvi dok nije nikog bilo. Najednom sam počela nalaziti na svom stolu malu ružu, jednu od onih penjačica koje opojno mirišu. Tako svaki dan. Brzo sam gurala cvijet u ladicu da ga nitko ne vidi. Bila sam zbunjena, a onda se među nama razvila čudna prisnost. Bližio se kraj godine. Onda je stiglo njegovo pismo. Bila sam zgranuta: “Ako nisam drzak, a sigurno jesam, poklonite mi jedan sastanak. Znam da ćete me odbiti, ali pokušat ću. Znam i da imate mladića, da ga sigurno volite, da ćete se sigurno za njega udati, za mene, znajte, to će biti najtužniji dan… Čekat ću vas u 22 sata u parku. Znam da nas nitko ne smije vidjeti, ne želim da imate neprilike.

Ako ne dođete, znači da ste ocijenili kako je ovo što piši od mene drsko. U tom slučaju oprostite mi…” Otišla sam iz znatiželje. Drhtala sam dok sam hodala. Onda se iz tame pojavi on. Sjeli smo na klupu. “Hvala vam što ste došli!” Trenutak kasnije ljubili smo se, ali u toj čudnoj strastvenosti bilo je neopisivo mnogo nježnosti. “Znaš da ovo ne može potrajati, ja nisam za tebe, mogla bih ti samo nauditi. Ti moraš izabrati djevojku svojih godina…

O, moj Romeo! Neka ti ovo ostane samo kao uspomena…” Poljubio mi je oči, zatim usne i sve što sam govorila kao da nije čuo. Osjećala sam se užasno krivom… “To ne smije nitko saznati… to mora prestati!” “Dobro, kako vi želite…”, prošaptao je. Ipak, sastali smo se ponovno. Nisam mogla odoljeti. Neka mi Bog oprosti! Pogriješila sam, nanijela mu bol, jer će me morati zaboraviti.Jesam li iznevjerila svoje zvanje?

Da, jesam. Život se poigrao sa mnom. On šuti, štiti me. I dalje na mom stolu svaki dan mala ruža, ja je i dalje žurno spremam u ladicu. Nećemo se više nikada, nikada sastati…! To je ludost, grijeh, kazna. Neka mi oprosti što ga kvarim. Uskoro ću se udati. Najbolje za njega. A za mene? On će me zaboraviti, a dotle?… Vidimo se na klupi u parku. Jesam li luda? Hoću li ga uništiti? Marija

Morate najnježnije što možete zaustaviti ovu poplavu osjećaja i zakopati ih duboko u sebi. Vi ste žena, a on je dječak, voleći vas sazrio je u muškarca. Sastanak one kobne večeri rasplamsao je strast u vas oboje. Bilo je nerazumno od vas da ste se prepustili tim dječačkim rukama. Drhtali ste, ali ne od znatiželje, nego prisnosti koju ste osjećali prema njemu. Možda vas je slomila njegova nježnost više nego njegova strast, ladica puna mirisnih ruža, neka zajednička tajna koja vas je vezala. Morate se maksimalno svladati da u razredu nitko ne primijeti kako u njemu bukti jedna ljubav, oboje ste u tako napetoj situaciji da ćete zaboraviti sve oko sebe i biti otkriveni, a onda i ismijani.

Uvjeravate ga da mora izabrati djevojku svojih godina i da ćete ostati njegova uspomena kao i on vaša, ali to mu nije dovoljno, kao što nije ni vama: znate da ne može potrajati, ali ni prestati. “To ne smije nitko saznati!”, šapćete mu u zagrljaju i već sutra ponovno ste zajedno u istom parku, na onoj istoj klupi u mraku. Patite što mu nanosite bol, jer će vas morati zaboraviti. Osjećate da se život s vama poigrao i govorite u sebi kako se nećete više nikada, nikada sastati, da biste se sastali sutra ili prekosutra, ili možda svaki dan… Da, iznevjerili ste svoje zvanje. Vaša je dužnost da od njega učinite čovjeka, a ne muškarca, a vi ste napravili obratno. Učinite sve da zaustavite njegovu strast, zauzdajte i samu sebe.

Ne žurite s vjenčanji prije nego raščistite svoje osjećaje i smirite njegove, zrela ste osoba koja zna što je ljubav, a on samo zna da vas neopisivo nježno voli, zahvalan što ste ga prigrlili jedne noći pod mjesečinom. Vi se bojite da ga ne uništite kad ga ostavite, a on čezne da ne uništi on vas kad vas bude, vašom voljom, morao napustiti.

Pitate se je li ludo to što radite? Ima li zrnca ludila u toj sprezi dvoje ljudi koji su se našli u jednom razredu među knjigama i bilježnicama, u mraku jednog parka pod mjesečinom i u gomili sitnih mirisnih ruža koje čame u ladici i koje sasvim sigurno nećete nikada baciti. I kako god okrenuli, ne zaboravite da niti jedan teret nije teži od tereta uspomena, jer tko se sjeća onoga što je doživio, dva puta živi.