Koliko još od života?

Već mi je 65 godina, udovica sam. Muža mi je odnijela teška bolest u najboljim godinama. Sav moj život sveo se na dvoje djece, oboje su u inozemstvu, vidimo se dosta rijetko, često se naplačem od čežnje za njima, jedina su mi utjeha unuci. Prijatelji mi kažu da sam još lijepa. Ogledalo mi pokazuje da nisam starica, njegujem se, stalo mi je do izgleda. Prijatelj mog pokojnog muža s kojim sam održala prijateljske odnose, diskretno mi se udvara. Uvijek mi se sviđao. Imao je u sebi nečega gospodskog, zvala sam ga u šali “lordom”, njegova bujna bijela kosa daje mu poseban šarm. I on je sam, njegova žena je ondje gdje je i moj muž. Često idemo zajedno na groblje. Ponekad odemo na kavu. Njegov način kojim me osvaja, ima u sebi toliko finoće da u meni budi neku čudnu toplinu. Lijepo mi je s njim, kad u svoju ruku uzme moju, tada osjećam koliko je njegova fina i mekana. Jednog dana sam osjetila da mi je potreban kao voda žednome. Je li normalno da čeznem za njegovom nježnosti i nije li smiješno u našim godinama misliti na ljubav? Nikad ne dođe, a da u džepu ne donese ružu da je nitko ne vidi. Osjećam kako mi tijelom struji žudnja, nije li to čudno u mojim godinama? Osjećala sam i kako me potresa strast, kao da mi je mnogo, mnogo manje godina. Peče me savjest zbog tih misli. Pitam se, što se to sa mnom zbiva? Smijem li to što želim, a želim s njime u postelju (kao što je i on jednom diskretno dobacio)? Želim njegove lijepe njegovane ruke, lijepu bijelu kosu, onu neizmjernu otmjenost i nježnost. Može li se i smije li se u ovim godinama biti zaljubljen ili sam potpuno poludjela? Još malo života…

Zahvalite Bogu da još možete voljeti, da još možete zadrhtati, da još možete biti zaljubljeni. To je tako veliko bogatstvo, jer kad počne jesenja kiša života neprekidno padati, sve postaje sivo, vlažno lišće nostalgično šušti pod nogama, a vlažan kišobran oduzima posljednju sjenu kasne mladosti i sve tone u sumrak. Vaše godine su sumračne, mogle bi biti mračne, grobovi postaju jedna od čestih stanica na kojima se silazi, jer nekih više nema. Ali ova lijepa i neobična zima izmamila je sunce i kao da ga je prikovala za nebo da nam sja i da nas poziva na životnu šetnju. I kavu. Ovo posljednje vam je poznato. I kad se na to naviknete, tamna i topla postaje prijatelj, još više od toga, suputnik. Najljepše je kad se slučajno dotaknu prsti dvije ruke. Različite. Ne znam vaše, ali vi znate njegove, osjetili ste ih u svoj njegovoj mekoći i finoći: i kad vam pruži zdjelicu sa šećerom, ili kad vam pruži ružu ispod stola da je nitko ne vidi. Godine su odjednom prestale postojati, umuknuo je razgovor, a ostavio šapat, nema se što reći, sve govore oči i njegova fina kolonjska voda kakvu “lord” voli. Može se ljubiti u svako doba života, to je prednost sreće, ako je imaš: polumračnim uličicama kojima se zagrljeni šeću mladi i stari, prvi strastveno, drugi prisno. Nemojte razmišljati o svome tijelu, koliko god da vam je godina. Prepustite se čaroliji, godine su nevažne. Valja iscijediti zadnji atom ljubavi, jer ona na kraju balade nikad ne umire. Koliko još od života? Koliko mu dopustimo.