Kolodvori

Provodim sama godišnji odmor u prekrasnom istarskom gradiću. Živjela sam brzo i intenzivno, paralelno na više kolosijeka, vozeći se kroz vrijeme u najvećoj mogućoj brzini, a to ukratko znači: podizala dvoje djece, razvijala vlastiti biznis, gradila kuće, vikendice, poslovne prostore, odškolovala djecu, materijalno ih osigurala (stanovi, automobili), ostavila muža prije četiri godine, upropastila biznis, ludo se zaljubila u prekrasnu barabu, zatim ga ostavila, prodala jahtu, podigla novi biznis iz pepela, bezuspješno živjela sa siromašnim profesorom, napokon s pedeset godina “spustila loptu”. Manje radim, ali dovoljno za udoban život u lijepoj kući, djeca su dobro, više me ne trebaju, sve sam polako odradila i zaustavila se, u silnoj želji da se odmorim, čitam knjige i slušam tišinu. I sada, eto, opet nije dobro… Javlja se čudan osjećaj tjeskobe, kao kad obavite sve životne zadatke. Mladost i ljubav prolaze, nitko vas više ne treba, nikome više nisam važna (zar to nije zastrašujuće?), ničega više nema, samo nekoliko voljenih ili odanih prijatelja. Odjednom sam sama. Ono što sam željno očekivala kao raj, okrenulo se protiv mene, moj život je izgubio smisao. Živim bez cilja. Kako da nađem nove motive da se moj život opet pokrene i da osjetim radost življenja? Trebam li psihijatra? Zašto ne mogu uživati u onome što sam silno željela i ostvarila? Je li ovo depresija? Klimakterij? Dodatno me deprimiraju mirovina, moguće bolesti, čekanje na situiranog zaposlenog intelektualca, ali takvi gledaju samo mlađe žene… Kako dalje kad se ispune svi životni zadaci? Nadam se da moj idući životni zadatak nije da hranim vjeverice u parku i šetam psa…

Vjeverica Vi ste kao Orient-express koji je jurio od Pariza do Carigrada velikom brzinom za ono doba, raskošno i otmjeno. Onda je nestao, naprosto je stao, zaustavilo ga je drugo doba. I vi ste u tome drugom dobu: jurili ste velikom brzinom. Došlo je doba tehnike, gradili ste kuće, vikendice, poslovne prostore, razvijali vlastiti biznis, rodili djecu, odškolovali ih, opskrbili svime i svačim, ostavili muža, zaljubili se u problematičnog ljepotana – vlak vašega života jurio je u stilu današnjih kilometara… i definitivno se zaustavio. Uplivali ste u tihu uvalu života, u silnoj želji da se odmorite i osluškujete tišinu. Očito vam je trebala. Domogli ste se raja, ali vlakovi života su se zaustavili, u njih se ušuljala tjeskoba kao da je sve stalo, kao da ne postoji nigdje neki kolodvor… jer više nikome ne treba. Na vrata je pokucala samoća, godine, umor, odsustvo radosti življenja, depresija. Svatko je otišao svojim putem, i vi svojim. Kad biste se samo opet mogli baciti u posao i od sebe stvoriti stroj koji još odlično radi! Bila bi to čarolija, ali vrijeme je neumoljivo kao brzi vlak iz kojega se ne može izaći, a nikad ne kreće unatrag. Ne vidim ničega lošeg u tome da hranite ljupke vjeverice u parku za ugodnih šetnji pod jesenskim suncem i da šetate svoga psa. I mladi ljudi rado hrane vjeverice po parkovima i vode pse koje vole. Godine, dakle, ipak nisu tako sudbonosne da se nad njima rasplačemo, ako u sebi nosimo optimizam barem brzinom Orient-expressa.