ZOLTAN NOVAK

Kroničar gradskih prizora

Na otvorenju izložbe Noćne slike u Gliptoteci HAZU publika je komentirala kako je to vjerojatno najvažniji umjetnički događaj u proteklih godinu dana u Zagrebu. S razlogom: zagrebački slikar Zoltan Novak “ispričao” je na četrdeset ulja velikog formata – od dva do osam metara – melankolične priče o gradu, noćnim šetnjama, katkad udvoje, a nekad osamljeničkim…

– Sve moje slike, pa tako i ove nastale u protekle tri godine, duboko su ukorijenjene u život, povezane sa stvarnim situacijama i mojim emocijama. Slikam ono što vidim i osjećam, ljude za koje sam vezan, trenutke koji su me se na bilo koji način dojmili – govori slikar i docent na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, koji je, primjerice, poliptihom “Majka i dijete” ispričao potresnu priču o dvoje ljudi koje ne poznaje, ali ih stalno viđa: o majci i njenom odraslom, retardiranom sinu kojeg svaki dan vodi u šetnju. Osim publike, koja mu je priznanje dodijelila dobrom posjećenošću izložbe (ali i brojem rezerviranih slika koje će kupiti), Zoltan je u 46. godini dobio i najveće priznanje struke: odabran je da u lipnju, s kolegama Nikolom Koydlom i Matkom Vekićem, predstavlja Hrvatsku na najprestižnijoj likovnoj smotri, Biennaleu u Veneciji. On to smatra vrhuncem svoje dva desetljeća duge karijere, u kojoj je, kaže, prošao uistinu svašta.

– Kao slikar imao sam furiozan početak jer sam još kao student dobio epitet velikog talenta, a prvu izložbu sam imao u Galeriji Forum još prije kraja studija. No, onda je došao rat i u tim godinama, osim što sam bio na ratištu kao dio Umjetničke bojne, radio sam mnogo toga da preživim: od uređenja zagrebačkih kafića i portretiranja turista na plaži u talijanskom Riminiju do raznih fizičkih poslova u kazalištima – govori Zoltan Novak, iza kojeg je dvadesetak samostalnih izložbi. Nakon jedne od njih, prije 14 godina u Rimu, dobio je poziv tamošnjeg velikog galerista da spakira kovčege i u Italiji nastavi karijeru.

Kuća puna djece

– Takva šansa pruži ti se jednom u životu, no ja sam je odbio. Baš sam se bio oženio, želio sam djecu, i svoje prioritete nisam htio žrtvovati zbog karijere – priča slikar koji je svoju tri godine mlađu suprugu Branku Pivčević, biologinju zaposlenu u Ministarstvu zaštite okoliša, upoznao na jednom tulumu na kojem se živo raspravljalo o grupama Film i Haustor. Danas su roditelji 12-godišnjeg Viktora i 9-godišnje Margarete.

– Ja sam, zapravo, obiteljski čovjek, koji uz to nastoji biti slikar. Slikarstvo je samo jedan dio mog života, bez kojeg, doduše, ne mogu, ali sve što radim nastaje zahvaljujući energiji koju dobivam od obitelji. Obožavam vrijeme provoditi sa svojim klincima, a kuća nam je uvijek puna i djece iz susjedstva. Stoga mi je nekakva romantična slika o umjetnicima-pustinjacima potpuno neuvjerljiva jer umjetnost za mene proizlazi iz svakodnevnog života – kaže Zoltan Novak, čiji su obiteljski korijeni u Međimurju, blizu mađarske granice, pa je tako i dobio mađarsko ime. Odmalena je želio biti slikar i već je s tri godine crtao po zidovima, po podu, šarao kredom i “maltretirao” cijelu ulicu na Trešnjevci. Stasao je uz glazbu novog vala, a kako nije primljen u Školu primijenjene umjetnosti, upisao se u Grafičku školu i te je četiri godine odlazio profesoru Robertu Tanayu donoseći mu na prosudbu crteže, skice, portrete, mrtve prirode…

– Danas se – kaže – osjećam kao promatrač koji slika, a i svoje studente nastojim usmjeriti da se nauče gledati. Sjećam se, kao student bih otišao na Gornji grad, vidio sunce i užarene krovove, i na večer sam ih morao naslikati. Radio sam na golemoj ploči od iverice, i nije mi bilo teško nositi je preko cijelog grada, sve do kuće na Jarunu. Naprosto, tjerala me strast prema slikanju. Zoltan Novak često je i eksperimentirao s materijalima: svojedobno je na pročelju Muzeja za umjetnost i obrt napravio instalaciju svog Šetača od stiropora i krpa, zatim je u Maksimiru šišao travu dajući joj oblik svog omiljenog lika… No, priznaje, najviše ipak uživa pred platnom – što većim, to boljim.

 Jagoda Zamoda