Kulinarsko putovanje

Nakon osam stotina knjiga što ih je objavio kao ugledni izdavač, među kojima je velik broj prijevoda suvremenih slovenskih i hrvatskih autora na njemački, 54-godišnji Lojze Wieser, koruški Slovenac koji živi u Celo­v­cu (Klagenfurtu), napokon je doče­kao i vlastitu promociju. Knjigu kulinarskih putopisa “Kuhanje pod drugim zvi­jez­dama”, u kojoj je skupio fascinantnu zbirku recepata autentičnih starinskih jela iz regije – od Beča preko Slavo­nije, Bosne i Dalmatinske zagore do Ulcinja, ovih je dana predsta­vio u njemu najdražoj zagrebačkoj gostionici Tip-top. U nekoć omiljenom sastajalištu umjetnika, u kojem se, pri­mjeri­ce, Wie­se­rov najdraži pjesnik Tin Ujević osjećao kao u svom dnevnom boravku, autor je navukao pregaču i sam po­služio svoje goste.

– Kako sam knjigu posvetio svojoj 82-godišnjoj majci Ani, kao prvo i najvažnije jelo napravio sam bob s umakom od šljiva – riječ je o pekmezu koji se nije dovoljno dugo kuhao pa se kao prilog grahorici poslužuje u jušnom stanju. Taj okus mi se u djetinjstvu trajno urezao u pamćenje. A od vode u kojoj se kuhao bob napravio sam “siromašku” juhu s malo ma­sti i prepečenim kruhom: doma sam naučio da se ništa ne baca – priča Lojze Wieser, koji je odrastao u neimaštini, ali se zbog toga ne smatra zakinutim. Pismo-bomba – U kući su se pripravljale samo namirnice iz našeg vrta. Go­tovo nikad nismo kupovali hranu pa je majka često mo­rala improvizirati da bi prehranila šesteročlanu obitelj – prisjeća se Lojze Wieser, koji se zbog zalaganja za di­jalog među narodima i kulturama 1994. našao na meti neonacista.

Na adresu njegove izdavačke kuće tada je stiglo pismo-bomba. Srećom, nije eksplodiralo, a Wieser je neko vrijeme bio najčuvanija osoba u Austriji. – Uvjeren sam da bi nam svima bilo ljepše živjeti kad bi većina shvatila da su različitosti u jeziku, kulturi i običajima, najveće bogatstvo. Tome sam, vjerujem, barem malo pridonio i ovom knjigom: bilo bi mi najdraže kad bi je ljudi čitali kao turistički vodič za gastronomade i s njom u džepu krenu­li na put – zaključuje Lojze Wieser.

Kruno Petrinović