Lanci

Udana sam i majka dvoje odrasle djece koja još žive s nama, iako imaju partnere. Sin radi, a kći još studira. Moj suprug je blag, brižan i izrazito dobar čovjek. Tijekom trideset godina zajedničkog života uvijek nas je vezala ljubav i strast, tako da su i teškoće (bilo ih je dosta, ali tko ih nema?) lakše svladavane. Nemamo jednako obrazovanje pa s tim nam ni potrebe (čitanje, izlasci, kazalište, koncerti) nisu bile iste, no život nam i tako nije ostavljao previše slobodnog vremena. Imam još dobar posao, izgradila sam uspješnu karijeru, dobro zarađujem. Može se reći da sam iskusna i dobro organizirana. Suprug radi, trudi se, ali ipak ja sve uzdržavam. To nikad nije bio poseban problem jer volim svoju obitelj. Sin će se uz našu pomoć osamostaliti, a kći se namjerava udati čim se zaposli… I danas imam bezbroj obveza, ali u svemu tome pronalazim vrijeme za svoje potrebe (kazalište, kino, koncerti, knjige, vježbanje, masaža, prijatelji, šetnje…). Sve bi izgledalo kao iz bajke da moja duša nije prazna. To nisam toliko primjećivala proteklih godina, znalo me nekad uloviti, ali bi me prošlo. Uvijek bih nalazila načina da je okrijepim i idem dalje. Ne znam što se to događa, osjećam se užasno nesretnom. Nedostaju mi iskričavi, intelektualni razgovori, mogućnost da sa suprugom prokomentiram knjigu, predstavu, zbivanja, da naprosto razgovaramo. Naši se razgovori uglavnom svode na moj komentar i njegove nemušte odgovore s kojima ne znam što bih. To me sada počelo užasno nervirati, pa uglavnom šutimo kad smo sami. I on primjećuje da sam nezadovoljna, ali nije u stanju doprijeti do mene. I tako gorčina raste sve više i više. U godinama smo kad seksualna privlačnost više nije značajno izražena, a ljubav u meni kao da je potrošena, pa i ne ostaje previše razloga za zajednički život. Vrijeme koje je pred nama trebalo bi biti vrijeme za nas, ali ja ne znam kako ću ga proživjeti. Nerazumno bi bilo rastepsti ono što smo brižljivo stvarali sve ove godine, unesrećiti prvenstveno supruga (on me još jako voli), potom djecu (koji bih im primjer dala kad bih sve napustila?). Unatoč svemu, željela bih sve ostaviti i započeti život sama i ispočetka. Što se to sa mnom događa? Svjesna sam činjenice da svaki čovjek ima pravo na svoj život, pa da tako i ja imam pravo na odabir kako ću proživjeti ostatak života, ali sam isto tako svjesna da ovaj moj život već dugo više nije samo moj, da su u njega utkani toliki tuđi životi, da mnogo toga ovisi i o meni i zato nemam hrabrosti ostaviti sve i otići. Sve više me muče moje spoznaje. Postavljam pitanja na koja nema pravih odgovora, jer uvijek postoji ono “ali”… Frida

Kad djeca odu, pomislimo da nam sad pripada ostatak života i da bi to trebalo biti vrijeme samo za nas. Dok je kuća bila puna, nismo imali vremena razmišljati o tajnama jednog braka, jurili smo za svakodnevnim potrebama. Sad kad se djeca pomalo razilaze poput rakova u potrazi za svojim životima, ostajemo na brisanom prostoru samo nas dvoje: on i ja, muž i ja. Nema više tajni i prikrivanja, naši životi izloženi su našim vlastitim kritikama, pred nama je goli život. Stojimo kao dva borca, jedno nasuprot drugome, gotovo s isukanim mačevima, i obračunavamo se. Tiho i bez riječi. Mislim da ste vi u takvoj krizi: osjećajni, neshvaćeni, prikraćeni, neiživljeni. Sad kad ste sami, sve je otvoreno kao otvorena knjiga. To je onaj gorak trenutak kad je pred nama sloboda koju ne možemo iskoristiti, jer mi odavno nismo svoji pa ne znamo ni biti sami. A ako znamo biti, samoća rađa tišinu, a ona je gora od svega. Je li to vaš slučaj? Možda. Bijesni ste što niste drugačiji ili što je onaj drugi isti i nepromjenjiv. Tako umjesto da se napokon zbližite, vi se udaljavate. Iz tog saznanja rađa se potreba za bijegom: ostaviti sve i nestati. Biti ja. Ali, već je prekasno, jer netko je uz vas tko vas treba, pa bio kakav bio. Lanci nisu pali. Uostalom, možda ne biste ni znali živjeti sami, možda je potreba za zrakom samo fatamorgana. Spoznaje su strašna stvar i strašno se s njima obračunavati. Kad ih shvatimo, već smo nesretni jer smo nemoćni. Od srca vam želim da se pomirite sa svojom sudbinom i da je uzmete onakvom kakva jest. Tko ne bi započeo život ispočetka ako bi ikako mogao bez lanaca koji nas vežu?