Latice s grmova života

Moja majka je vrlo lijepa i inteligentna, kao mlada nalikovala je na Avu Gardner. Počela je postupno starjeti, patila je od znakova koji su neumoljivo mijenjali njezinu sliku i ja sam napokon pobijedila svoj osjećaj manje vrijednosti. Sjećam se dana kad smo obje otišle k frizeru. Pred nama je bilo ogledalo: meni je bilo 25, a moja majka je, iako još vrlo lijepa, pomalo ocvala. Promatrala sam naš odraz u ogledalu i počela se nelagodno osjećati, kao da starenje moje majke ovisi o meni. Dugo sam razmišljala o osjećajima prema njoj. Neobično lijepa, bila je velik problem za jednu nesigurnu djevojku poput mene. Svi moji školski kolege (majka je bila profesorica) su joj se divili i pomalo bili u nju zaljubljeni. Kad sam imala svog prvog mladića, počela sam sama sebi govoriti da je izabrao mene, jer nije mogao imati nju. Ponekad sam je zločesto promatrala ne bi li primijetila neku nesavršenost na njoj. Veselile su me njezine bore. Poslije sam se osjećala poput lopova. Jesu li ta moja razmišljanja bila prljava i nedostojna, napokon, priroda je podarila ljepotu njoj, a ne meni? No, sada, kao odrasla osoba, i kad je šminka popravila moj izgled, sramim ih se. Moja majka lijepo stari, a ja postajem sve ljepša. Nikada neću biti kao ona, ali nisam više na nju ljubomorna. Mogu li izbrisati iz sjećanja ružna razmišljanja o svojoj majci umjesto da sam trebala biti na nju ponosna? Razmišljanja o mojoj majci

Nema smisla da vas danas muče nekadašnja pubertetska razmišljanja o vašoj majci koja je bila odviše lijepa za jedno malo “ružno pače” puno kompleksa. Bilo bi zgodno da joj danas ispričate vaše muke dok ste sva očajna pred ogledalom brojili male prištiće na licu, a dok je vaša majka sjala zrelom ljepotom. Ona na to sigurno nije ni pomišljala, znala je da će njezino pače jednog dana biti lijep labud. Bila bi to sada slatka priča između dvije žene, iako ste vi za nju ostali uvijek “slavuj u kući”, kako kaže jedna albanska poslovica za dijete. Nemojte si predbacivati nego sjednite za stol, mama će skuhati kavu, a kolačići će se smijati iz porculanskog tanjura nasred stola kao da govore “uzmi me!”. Tako grickajući ispričajte joj kako ste bili na nju ljubomorni i kako je cijeli jedan razred za njom ludovao. Bit će to za nju prvorazredno otkriće. Pa kako ste zlurado brojili bore na njezinom licu, pa kako ste patili što vam frizersko ogledalo uzvraća vašu vlastitu sliku koja vas je rastuživala dok je vaša majka briljirala u svoj svojoj ljepoti. Da ste se toga stidjeli, to nije nikada saznala. Danas ste se približili crtama njezinog lica, samo što je vaše sada glatko, i kako možete s užitkom baciti pogled na ogledalo u frizeraju, dok vaša majka sigurno, gledajući sebe, razmišlja kako priroda trusi latice s grmova koji su nekada bili puni cvijeća, dok drugi tek pupaju. Ona i vi! Tanjur je prazan, kava je popijena, žurite kući lake savjesti jer vas ondje netko čeka. Majka se smije, sve joj je jasno. Pomišljate kako je još lijepa, iako su se s grma njenog života otrusili cvjetovi kojih je nekada bilo više. Ali zato ne mirišu ništa manje.