Ljepše je biti kapetan male lađe

Volim se šetati po kvartu: biti s obitelji, popiti kavu s prijateljima, a i poslovne susrete najčešće dogovaram u blizini kuće – kaže Mark Knopfler, 60-godišnji britanski glazbenik, osnivač i vođa grupe Dire Straits, koja je osamdesetih godina postigla uspjeh hitovima “Money For Nothing”, “Sultans Of Swing” i “Brothers In Arms”, zahvaljujući kojima su prodali više od 120 milijuna albuma. Grupa se devedesetih raspala, a Knopfler, slavljen i kao jedan od najboljih rock-gitarista svih vremena, od tada snima samostalne albume. Nedavno je objavio šesti, “Get Lucky”, i u povodu toga smo razgovarali s njim u luksuznom salonu privatnog kluba Bluebird u londonskoj četvrti Chelsea. Njegova kuća, u kojoj živi s trećom suprugom Kitty Aldridge, glumicom i spisateljicom, s kojom ima dvije kćerkice, 11-godišnju Isabellu i šestogodišnju Katyju Ruby Rose, udaljena je samo pet minuta hoda od kluba, pa tu često svraća na kavu ili na ručak s prijateljima.

Kad ćete krenuti na turneju na kojoj ćete promovirati album “Get Lucky”? – Album ćemo predstaviti 23. rujna u Shepherd’s Bush Empireu u Londonu, a na turneju krećemo u travnju iduće godine, kad počnu školski praznici. Dogovorili smo koncerte u Luksemburgu, Nizozemskoj, Norveškoj, Češkoj i Portugalu.

Planirate li ponovno svirati u Zagrebu? – Volio bih jer je zagrebačka publika, pred kojom smo svirali lani u Domu sportova u sklopu turneje “Kill To Get Crimson”, izvrsna. Uživao sam u hrvatskoj kuhinji, imate odličnu hranu i vina, a sviđa mi se što je kod vas još sve prirodno – poput voća, povrća i jaja. Uostalom, i vaši ljudi su ljubazni i susretljivi, a uz Zagreb mi se sviđa i Split, koji sam nekoliko puta posjetio: prvi put kad sam s grupom Dire Straits 1985. počeo turneju Brothers in Arms.

Što vam najviše nedostaje kad ste na turneji? – Moja obitelj: supruga, 21-godišnji sinovi blizanci i kćeri. Sinovi me rjeđe prate na putovanjima, a zbog kćeri često turneje započinjem kad su školski praznici. Ne volim često izbivati iz kuće pa radije odradim manje koncerata, ali su mi zato i slađi. Kćeri se vesele zajedničkim putovanjima: nedavno smo bili u Parizu, ali ih ništa nije tako oduševilo kao New York. Nisu htjele izići iz dućana s igračkama, a svidio im se i zoološki vrt u Bronxu. Jesu li i vaša djeca glazbeno talentirana? – Jesu. Imam dva sina iz drugog braka, 21-godišnje blizance Benjija i Josepha, koji također žive u četvrti Chelsea. Jedan odlično svira gitaru i podučio sam ga nekim trikovima, ali sam mora otkriti svoj način sviranja. A drugi je od šeste godine lud za bubnjevima, predan je glazbi i svira u jednom bendu. Sada su već odrasli, više me ne pitaju: “Tata, jesi li ikad čuo za bend Pink Floyd?”. Uživam u ulozi oca i smatram se blagoslovljenim s četvero prekrasne djece.

Što vam se najviše sviđa na turnejama? – Volim putovati, upoznavati gradove, otkrivati zanimljiva mjesta. Osjećam se poput kapetana koji plovi morem i uživam u pustolovini. Jeste li ponosni što su glazbeni producenti prije šest mjeseci proglasili British Grove, vaš studio za snimanje u zapadnom Londonu, najboljim u Velikoj Britaniji? – Naravno, htio sam glazbenu produkciju podići na viši nivo, a uspio sam i u namjeri da moj studio bude spomenik prošloj i budućnoj tehnologiji. Ne žalim uloženi novac jer, uz najmodernije uređaje za snimanje, u studiju se krije i djelić glazbene povijesti: dvije stare EMI konzole za miksanje i pult koji su koristili producent i aranžer George Martin i grupa Beatles, a na njemu su i Paul McCartney i grupa Wings snimili album “Band On The Run”. Tu sam, naravno, snimio i album “Get Lucky”. Sviđa mi se što mogu u vlastitom kutku na miru stvarati, bez da me itko požuruje. To je dragocjeno, ali i skupocjeno iskustvo. Budući da ste se rodili u Škotskoj, gdje ste proveli i dio djetinjstva, jeste li ikada svirali gajde? – Nisam, ali sam na novom albumu napisao pjesmu “Piper To The End” i posvetio je mom ujaku Freddieju, gajdašu Prvog bataljuna Kraljevske škotske divizije, koji je poginuo s gajdama u rukama u bitki protiv Nijemaca u blizini Arrasa u Francuskoj kad mu je bilo 20 godina. Nisam ga nikad upoznao, ali mi je o njemu pričao drugi mamin brat, ujak Kingsley, koji me učio svirati pijano i harmoniku. Zvuk gajdi u meni budi uspomene na djetinjstvo u Glasgowu, na bakinu kuću i stare ploče Jimmyja Shanda, koji je svirao škotsku glazbu na harmonici.

Što vas još podsjeća na djetinjstvo? – Kad mi je bilo sedam godina, preselili smo se iz Glasgowa u Newcastle, u kuću u blizini autoceste A1, tako da sam kroz prozor svoje sobe promatrao kamione. Zaintrigirao me nomadski život vozača kamiona, a kad sam kasnije kao mladić stopirao, ti su mi ljudi velikog srca redovito stajali i prebacivali me do grada. Posvetio sam im i pjesmu “Southbound Again”, na prvom albumu Dire Straitsa, a uz obitelj, berače voća i druge lutajuće likove, ponovno su me nadahnuli i na albumu “Get Lucky”. Kad ste kupili prvu gitaru? – Kao tinejdžer. A prvu gitaru, veličanstven Fender Stratocaster, vidio sam na povratku iz škole u izlogu malog dućana s pločama na Salters Roadu u Newcastleu. Nikad neću zaboraviti osjećaj opčinjenosti kad sam kao dječak u kratkim hlačicama ugledao taj Fender i nosom se zalijepio za izlog. Ta gitara je stajala 50 funta, previše za mene, pa sam kupio drugu, Hofner Super Studio, što je dobra imitacija Stratocastera. Ubrzo sam, kao 15-godišnjak, počeo svirati u školskim bendovima, a moji gitaristički uzori bili su Scotty Moore, Jimi Hendrix, Django Reinhardt i James Burton.

Koliko gitara danas imate? – Više od stotinu: akustičnih, električnih i bas gitara, iako u kući u londonskoj četvrti Chelsea imam samo dvije. Šalim se da ću se morati preseliti u veću kuću zbog gitara. Ponosan sam i na dva modela gitara sa svojim potpisom: žarkocrveni Fender Mark Knopfler Stratocaster i Martin HD-40 MK Mark Knopfler Signature Edition.

Je li istina da je, osim gitara, po vama nazvana i novootkrivena vrsta dinosaura? – Neki istraživači na Madagaskaru slušali su pjesme Dire Straitsa kad su otkrili kosti nove vrste dinosaura, pa su im dali ime masiakasaurus knopfleri. Što radite u slobodno vrijeme? – Kad ne sviram ili ne snimam u studiju, sastajem se s prijateljima i vježbam. Bitno mi je da sam u dobroj formi, pa svako jutro vježbam ili vozim bicikl. Volim i motocikle, imam nekoliko velikih, no po gradu najčešće vozim vespu zato što je mala, brza i lijepa, a ima i dovoljno mjesta ispod sjedalice za stvari koje nosim sa sobom. No, u londonskoj gužvi morate oprezno voziti.

Govorite li to zato što ste i sami prije nekoliko godina stradali u prometnoj nesreći? – Da, i dugo sam se oporavljao. Sedam mjeseci nisam mogao svirati, a uz to sam godinu dana išao na fizikalnu terapiju. Slomio sam ključnu kost, desno rame i šest rebara kad me žena iz Ekvadora udarila automobilom dok sam vozio motor hondu u londonskoj četvrti Belgravia. Odletio sam u zrak i pao na leđa. Dok su me kola hitne pomoći vozila u bolnicu St.Thomas, brinuo sam se kako će supruga i djeca primiti vijest o mojoj nesreći. Nakon dva dana prebačen sam doma na kućnu njegu. U početku mi je bilo bolno smijati se ili kihnuti, poput biljke sam sjedio u naslonjaču i čekao da mi kosti zarastu. Žena koja me udarila cijelo to vrijeme nije ni pitala za mene. Kasnije sam saznao da je već provela neko vrijeme u zatvoru zbog falsificiranih dokumenata i putovnice, a čuo sam i da je deportirana u Ekvador.

Jeste li se uplašili da više nećete moći svirati? – Tek sedam mjeseci nakon nesreće primio sam akustičnu gitaru, no nisam je mogao držati. Ali, nisam paničario, pomislio sam: “Do kraja ću života morati svirati električnu gitaru. Ipak je manja.” No, ubrzo sam počeo normalno svirati, a vrijeme oporavka posvetio sam obitelji i skladanju. Diplomirali ste engleski jezik i prije glazbene karijere radili ste i kao novinar te kao lektor.

Biste li mogli ponovno raditi kao novinar? – Mislim da nisam dovoljno “čvrst” za taj posao. U mladosti sam dvije godine pisao za Yorkshire Evening Post. Najdraže mi je bilo pisati tekstove o glazbi. Novinarstvo je odlično da budeš informiran, naučiš nešto, upoznaš svijet… Meni je to bio dobar trening za pisanje pjesama. Mnogo bendova iz osamdesetih se ponovno okuplja i kreće ne turneje. Hoće li i Dire Straits to učiniti? – Sretan sam s ovim što sada radim, a osim toga, danas je teže nego prije ići na turneje s velikim bendom. Zato uživam kao kapetan svoje male posade jer mi je draže ploviti malom lađom, nego biti kapetan velikog ratnog broda.

Marijana Marinović