Slavna stilistica, i žena s bogatim životnim iskustvom, u ovom broju Glorije savjetuje vođenje ljubavi i u dobi koju se naziva - trećom
Ljubav je ipak čudo
Možda se neki i neće složiti sa mnom kad kažem da za seks više nema limita i da godine igraju vrlo malu ulogu u tome, ali ipak je tako. Tome se kao glavni adut navodi – produljena životna dob ljudi. Može se raspravljati jedino o kvaliteti odnosno kvantiteti. Nekad je bilo nezamislivo pisati o seksu na način kako se to piše danas, a pisati o seksu kod starijih ljudi, smatralo se – užasnim neukusom. I prije nego su ljudi umrli, “pokapali su ono što im je bilo najvažnije”, ali, valjda zato što kad nestane ljubavi, nestaje i života. Surovo i odvratno! Iako će se mnogima mladima i danas činiti smiješnim da su njihovi očevi, pa čak i bake i djedovi, još zaokupljeni seksom, da imaju redovne seksualne odnose, da u njima uživaju baš kao i oni, ipak se i tu probio zid šutnje i nastupilo je, barem prema izvješću svjetske zdravstvene organizacije, sasvim neko drugo vrijeme. Neki dan je na švicarskoj televiziji bio emitiran razgovor o seksu u jednom staračkom domu. Izazvao je toliko zanimanje među gledateljima da su ga morali reprizirati. Mislim da će i moje čitatelje zanimati što je privuklo toliku pažnju gledatelja.
Govorilo se naprosto – o ljubavi. I mladi su saznali ono što su trebali – da i u ovoj, kako je obično nazivamo, trećoj dobi, ljubav je presudna da bi se vodio seks, da bi se u njemu uživalo i da bi se život učinio ljepšim, sigurnijim i dakako lakšim. Pa ako je tako, a jest, ima li tu išta za skrivanje? A nijednom sugovorniku u tom domu nije bilo manje od sedamdeset. Nekoliko bračnih i izvanbračnih parova koji žive zajedno, imalo je smjelosti razgovarati o nečemu što rade, a nemaju razloga to skrivati jer to naprosto nije za skrivanje. Iako su gotovo svi stanovnici doma sudjelovali u razgovoru, ipak je bilo i onih hrabrijih koji su, bez ikakvih ograda, iznosili svoja miš- ljenja. Već naoko moglo se zaključiti da su to oni “sretniji”, iako je među stanovnicima bilo i onih koji se ne bi tako mogli nazvati. Jer, bilo je i tu ostavljenih, razočaranih. No, na kraju su se svi složili da ljubav “čini čuda”.
Claudiji su bile 72 godine kad je došla u dom, a bila je udovica 13 godina. Srela je Jeana kojemu je bilo 78 godina. Svidjeli su se jedno drugom – odmah. I kako to kod ljudi u toj dobi najprije počinje, iznijeli su jedno drugom svoj “zdravstveni bilten”. On je imao operaciju prostate, a ona maternice. Ali, to im nije smetalo da počnu s laganim izražavanjem osjećaja, da se zavole i da se, na kraju, nađu i u krevetu. I sad ono najvažnije, i da dožive nešto za što su mislili da je više nemoguće. Glupe predrasude!
Otpor tom svom odnosu doživjeli su najprije kod svoje djece, ali kad su i oni shvatili da je ljubav došla onda kad je bila najpotrebnija, i kad su već mislili da su otpisani, svi su na kraju bili zadovoljni. Bilo je još pet parova koji su otvoreno govorili što za njih znači seks u ovoj dobi, i što je još bilo zanimljivo, neki su vezu uspostavili u domu, a neki su s njom “došli u dom”.
Novinar je bio u početku podosta provokativan, pa čak i pomalo ironičan, ali jedan do tih “staraca” mu je vratio “milo za drago” rekavši mu da njega u ovoj dobi vidi jedino u kutu, mrzovoljnog, bez potrebe da s ikim komunicira i da čeka – “vagon za nebo”. Posebno su bili otvoreni muškarci za koje se misli da se poslije sedamdesete “mogu pozdraviti” s redovitim seksualnim životom. Mnogi od njih su djelovali kao sretni ljudi koji od života očekuju i dobivaju ono što žele. Ponašali su se onako kako se ponašaju svi oni koji vole i kojima to daje neku sigurnost.
Kako su bile uspostavljene i veze s gledateljima, čule su se svakakve primjedbe, pa i one koje su podcjenjivale te ljude, ali njihovi odgovori nisu bili zločesti, nego puni duha, onakvi kakve doista može dati netko tko je zadovoljan i sobom i životom koji vodi. A kad je to netko u toj dobi, onda se doista tu više nema što reći nego – bravo, ljudi! Bilo je u tim razgovorima i igre riječi, toliko duhovitosti nije se skoro čulo, složili su se svi koji su ih slušali. Na upit što misle o ženama, jedan od hrabrijih, držeći svoju izabranicu za ruku, odgovorio je: “Odi et amo” (mrzim i volim). Vjerojatno je to i zbog toga, rekao je, što je ona uvijek spremna na ono za što on baš i nije. Ali, potom se obratio novinaru, govoreći mu kako ga kao muško razumije, jer se zasigurno i njemu dešava nešto slično.
Ovaj je otad smirio igru, bio daleko oprezniji, a čini se da su njegovi sugovornici sad preuzeli vodstvo emisije, jer su oni diktirali tempo, što baš i nije bilo uobičajeno. Na pitanje što im se, pak, ne sviđa na ženama, većina je istaknula koketnost, pakost, izigravanje velikih dama, sklonost histeriji i neracionalnost. Neki su se žalili na autoritativne ili muškobanjaste žene, ali ne vole ni veoma bučne. Bilo je i onih koji su tvrdili da mnoge žene više traže nego što daju.
A na upit što, končano, muškarci misle o ljubavi, čuli su se različiti odgovori. Za većinu voljeti i biti voljen je nešto od životnog značenja. Mnogi su čak naglasili da sad ne bi pristali na slučajne seksualne veze, iako ih je u mladosti bilo. Neki ljubav i romantiku smatraju blagoslovom. Jedan je čak rekao: “Saznanje da me moja žena voli jedino je što me održava u životu.” Drugi potrebu za ljubavi definira kao ropstvo, a treći je rekao da se gubi kontrola nad samim sobom i da ma koliko bio sretan zbog toga, ipak mu takvi trenuci teško padaju. Poslije je taj neprestance odskakao u razgovoru od drugih, a razlog se mogao iščitati iz kasnijih razgovora – on je, naime, bio ostavljen i prevaren od žene koja se zaljubila u domu u drugoga. Jedan samac, koji se tek poslije uključio u razgovor, rekao je nešto znakovito, baš onako kako se osjećao – da se osjeća iskorišteno. I on je, opet su mu dobacili oni momentalno sretni, razočaran jer se zaljubio u ženu koja je, pak, voljela drugoga. Zanimljivo je bilo mišljenje o braku. I opet su mu- škarci bili brbljaviji.
Bez obzira na godine i društveni položaj, muškarci vole život u braku. I to što su stariji, više im brak godi. Žele se, ako su udovci ili rastavljeni, opet oženiti i ostati u tom statusu. Rastavljeni se ne boje novog braka, dapače, žele ući u nj kad nađu partnericu. Jer, i njima, a bilo je tu i onih koji su i više od dvaput bili rastavljeni, “bračna zajednica znači bedem koji ih brani od mnogo čega”.
Nije jedino tu bilo jasno od čega ih brani, ali najvjerojatnije od svega. Mnogi oženjeni muškarci opisali su svoj seksualni život zadovoljavajućim, ali su dodali da seks nije glavni razlog zbog kojega cijene svoj brak. Važnija im je toplina, osjećaj stabilnosti i sigurnosti. Mnogi su izjavili da im je njihova žena sve, a najvažnije je to što im je i najbolja prijateljica. Na izravan upit koliko puta vode ljubav tjedno ili mjesečno, odgovori su bili zanimljivi.
Mnogi su rekli da to nije vrijeme za “brojenje odnosa” već vrijeme kvalitete, predaje, sigurnosti, opuštanja, osjećaja da si naprosto još – živ. Iako i u braku ima mnogo toga što bi valjalo “popraviti”, što bi žene urazumilo da ne budu “teške”, da budu više zainteresirane za seks, još tu ima i ljubomore, pa i ispada koji nisu primjereni ozbiljnijoj dobi. Iako se nisu baš do kraja izjasnili što pod tim misle, najvjerojatnije je to – izvanbračni izleti koji se dešavaju i tada. I mada su mnogi sad te izlete osuđivali, bilo je i onih koji su rekli da je i to život, i da i starost, baš kao i mladost, može imati pokoju “ludost”. Čula se i ona poznata izreka: “Staro ludo, mlado bez pameti”. I mene je ova emisija oduševila. Znam da će mnogi opet reći da je to i zbog mojih godina. Vjerojatno je i to razlog, ali još je veći moja tvrdnja i neprestano ponavljanje mojih teza da se ljubav ne vrednuje prema godinama nego prema kvaliteti. Nema zgražanja ako se ona desi i onima koji su po nečijem sudu “otpisani”, nego ako se ona prestaje dešavati. Ne kaže se badava da ljubav čini čuda. Ona je, što više, i sama čudo.