Ljubav je najsvetija emocija

Za legendarnog beogradskog glumca Ljubišu Samardžića uistinu se može reći da je poput vina. Iako će u studenome navršiti 72 godine, izgleda odlično: na licu gotovo da i nema bora, a i malo se popunio pa više ne djeluje štrkljasto kakvim ga mnogi pamte. Na Smokiju, Crnom Roku iz serijala “Kuda idu divlje svinje” ili, pak, niskotlakašu Šurdi u “Vrućem vetru” koji svako malo morao prileći, godine kao da nisu željele ostaviti traga. čak je i tragediju, koja ga je zadesila kad je prije sedam godina izgubio sina, uspio zadržati u sebi i s njom se nositi na svoj način.

U mnogim teškim situacijama posao mu je bio najbolji saveznik. Iz njegove producentske kuće Cinema design, koju je osnovao 1992., zajedno sa sinom, u posljednjih desetak godina izišli su filmovi poput “Nebeske udice”, “Nataše”, “Ledine” te “Jesen stiže, Dunjo moja”, trilogiju koja se sastoji od istoimenog dijela, “Konja vranih” i “Bledog meseca” i koja se u šest epizoda prikazuje na RTL-u. To je bio povod da na dva dana dođe u Zagreb, ali je svoj plan, na žalost, morao malo promijeniti. Zbog pogreba Borisa Dvornika, s kojim je glumio u “Prekobrojnoj”, “Bitki na Neretvi”, “Litu vilovitom”, otišao je i u Split.

Kako ste primili vijest o smrti kolege koji je od vas mlađi tri godine? – Došao sam ujutro u ured, otvorio e-mail i nije prošlo ni pet minuta kad me nazvao prijatelj iz Sarajeva rekavši da je Boris umro. Bio sam u šoku. Odmah sam nazvao njegovu suprugu Dianu i izrazio joj sućut. A zatim sam počeo razmišljati o tome koliko mi je Boris značio. Shvatio sam da bi moja biografija bila siromašnija, a ja prikraćen velikog zadovoljstva da ga nisam upoznao. A bilo je to 1961., kad nas je redatelj Branko Bauer pozvao da glumimo u njegovom sjajnom filmu “Prekobrojna”.

Po čemu ćete pamtiti Borisa Dvornika? – Svatko od nas gradio je svoj životni put, ali kad god bismo se sreli, za nas bi to bila svetkovina. Volio sam njegovu jednostavnost i karakter. Kao da je sa sobom donosio djelić mora, vjetra, valova, miris lavande… Veselio sam se i suradnji s njim jer bismo nakon svakog snimanja na večer sjeli poput obitelji i uživali. Boris bi uzeo gitaru, a potom bismo zapjevali pjesme koje nas povezuju, poput dalmatinske “U te san se zajubija” ili “Lulela je Jana”, makedonske skladbe koju je Boris beskrajno volio. Sjećam se kao danas i da smo na Hvaru, gdje smo snimali “Lito vilovito”, s mještanima igrali picigin ili nogomet, na male branke, kako je Boris govorio. Obojica smo bili mladi i ludi, ali smo se u igri razlikovali: ja sam bio mek dribler koji je mogao stvoriti dobru šansu, a on je bio realizator i iskoristio bi svaku šansu da zabije gol. Igrali smo za “gajbu” piva i ne pamtim da sam ikada popio toliko piva. To vrijeme, tu mladost i to druženje nikad neću zaboraviti.

Kad ste posljednji put razgovarali? – Prije dvije godine u Sarajevu i tada smo doista dugo razgovarali, ali smo se čuli i vidjeli mnogo puta prije toga. Zajedno smo glumili u bosanskom humorističnom serijalu “Viza za budućnost”, iz 2002., a prije godinu dana sam mu pomogao da dobije “posal” u reklami za juhu minestrone u Podgorici. Kako ja nisam mogao prihvatiti ponudu, producent me upitao mogu li mu preporučiti nekog drugog. Predložio sam mu da uzme Borisa Dvornika jer je cijenjen glumac i svi ga vole. Dobio je posao, a kasnije me nazvao telefonom i rekao mi: ”Kume, hvala, nemam riječi”.

Jeste li se na njegovom pogrebu susreli i s drugim kolegama iz Hrvatske? – Bio sam iznenađen kad su mi ljudi sa svih strana pružali ruke kako bi me pozdravili i stoga zahvaljujem svima koje sam u Splitu susreo. i koji su na tako dostojanstven način ispratili Meštra. Među njima su bili moji kolege Žarko Radić i Milan Štrljić, koji su rekli da bi bilo divno kad bih mogao dulje ostati u Splitu. Međutim, otišao sam odmah nakon pogreba jer su me čekale još mnoge obaveze. Bit će vremena, još sam mlad i siguran sam da ćemo se još mnogo puta sresti.

Znači li to da se ne bojite prolaznosti vremena? – Nemam vremena razmišljati o smrti i to iz nekoliko razloga. Ponajprije, pokraj sebe imam svoju Miru, uz koju sam pronašao sve što mi je potrebno: ljubav, pažnju, iskrenost, duhovitost, unutarnji mir. Moja druga preokupacija, koja me još drži i grije, je moj novi posao – režija. Kad sam ušao u neke godine, stao sam iza kamere i radom si produžio život. Želja mi je bila da na ekran donesem nešto novo, zanimljivo, privlačno, moje, a daleko od stida i banalnosti. Iza sebe imam već šest igranih filmova, različitih na svoj način, i gotovo svaki je postigao određeni uspjeh.

Mislite li da će serijal “Jesen stiže, Dunjo moja” u Hrvatskoj biti popularan? – Ako su se gledatelji zasitili sitcoma koji su “zatrpali” komercijalne i javne televizije, i koji pružaju “laku” zabavu, a nemaju ni estetskih ni umjetničkih kriterija, mislim da će im se serijal “Jesen stiže, Dunjo moja” veoma svidjeti. Okosnica priče, koja započinje uoči Prvog svjetskog rata u Banatu, je ljubav. U njoj ćete naći radost i tugu, ona pokreće i potire sve ljudske slabosti, s njom ćete i duže živjeti. Zato je ona za mene najsvetije ljudsko osjećanje.

Jeste li strog redatelj? – Uf, zahtjevi su mi uvijek veliki. Ne volim nedisciplinu, aljkavost, nedolazak na vrijeme, nenaučeni tekst… a ima glumaca koji dolaze potpuno nepripremljeni, dekoncentrirani, pa čak zaboravljaju što su igrali prethodnog dana. Međutim, kao strpljiv čovjek vodim računa o kontinuitetu svake uloge i svoje sugestije i podsjećanja priopćim im šapatom na uho, kako me učio Branko Bauer, tako da ni u jednom trenutku ne pretjeram. Jer ne želim da im prisjedne dan i da postanu nervozni i nesigurni dok glume. Ne želim nikoga povrijediti pred ekipom, već glumca “natjeram” da razmišlja o onome što se od njega traži. To je očigledno dobra metoda jer glumci koji su se pojavljivali u mojim filmovima, u svim intervjuima ističu rad s redateljem Ljubišom Samardžićem.

Biste li u svojim projektima voljeli vidjeti neke hrvatske glumce? – U mojoj “Ledini” igrala je Ksenija Pajić, a u “Konjima vranim” Ivo Gregurević i oboje su ostavili sjajan dojam. Žao mi je što Boris Dvornik zbog zdravstvenih problema nije mogao prihvatiti ulogu u filmu “Ledina”, pa sam je dodijelio Mimi Karadžiću. Prerano nas je napustio i Fabijan Šovagović, raskošan glumac s kojim sam sedamdesetih glumio u serijalu “Kuda idu divlje svinje”.

Jeste li se tijekom svog zadnjeg posjeta Zagrebu susreli s nekim kolegama? – Telefonom sam se čuo s Ivom Gregurevićem, ali se nismo susreli. Da nisam bio toliko zauzet ta dva dana, sigurno bismo otišli negdje na ručak. Život je danas toliko brz da ostaje malo vremena za prijatelje. A prijateljstvo se brani i zaslužuje pažnjom i dobrotom.

Koja su vam najdraža mjesta u Zagrebu? – Volim restoran Baltazar, a najradije odsjedam u hotelu Villa Tina na Bukovačkoj cesti. Oba objekta su neobična i privlačna, ondje dobijem sve što tražim, a vlasnici veoma ugodni i ljubazni.

Kako “obični” Zagrepčani reagiraju kad vas vide? – Nedavno sam se vozio Savskom ulicom i nakratko se zaustavio da nešto kupim, a onda sam začuo povike nekih djevojaka i mladića iz tramvaja. Vikali su: “Care! Legendo!”, a ja sam im, poput nekog klinca, uzvratio. Moram priznati da mi takve situacije veoma gode.

Rado dolazite i u Dubrovnik, čak ste ondje proslavili 40. godišnjicu braka? – Obišao sam mnoge gradove, od Los Angelesa do Pekinga, i shvatio da nema nijednog kutka ljepšeg od Dubrovnika. On ima čarobnu arhitekturu, gospare i Ljetne igre, a najčešće odsjedam u hotelu Excelsior, gdje se doista osjećam kao kod kuće. Osim toga, ondje se sretnem i sa svojim prijateljem Goranom Štrokom. Planiram doći na otvorenje ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara i vjerojatno ću dovesti i neke prijatelje iz Bugarske, poput direktorice bugarske nacionalne televizije i direktora marketinga.

Razmišljate li o kupnji nekretnina na Jadranu? – Ne, nisam jedan od onih koji bi novac, zarađen prodajom filmova ili TV serijala, pretvorio u kućni kapital. Mira i ja volimo mijenjati mjesta, upoznavati svijet i nove ljude, i tako punimo baterije i osvježavamo vezu i tu neophodnu pozitivnu energiju unosimo u suživot s drugima.Volim svoju kućicu, koju sam davno kupio u beogradskoj četvrti Šumice, koja ima predivan, golem vrt koji Mira i ja sami uređujemo. Iako se nalazi četiri kilometara od središta grada, imam osjećaj kao da živim izvan njega i stoga nemam potrebu za vikendicom ili kućom na moru.

Gdje ste upoznali svoju suprugu? – Bilo je to na Bledu gdje sam služio vojsku, a ona je došla s obitelji na odmor. Bilo joj je 17 godina, a meni 26. Kad sam shvatio da ispred sebe imam inteligentnu osobu, koja u meni pokreće ljubav i strast, pokušao sam je osvojiti svim silama. Bilo je teško jer je ona imala potpuno drugi odnos prema glumcima, smatrajući da su boemi prve vrste. I njezin djed, protojerej sremsko-mitrovačke crkve, govorio joj je: “Jao, dijete. Pa, gdje glumac?!” No, nakon šest mjeseci sam je, voljom, upornošću i ljubavlju, uspio osvojiti. Vjenčali smo se 3. srpnja 1966., dobili dvoje djece, otišli na bračno putovanje na Hvar, zatim dobili Dragana i Jovanu, koji su nam podarili troje prekrasne unučadi, Saru, Stefana i Martu. Sedmogodišnja Marta, moja najmlađa unuka, glumi Dunju u serijalu “Jesen stiže, Dunjo moja”.

Kako to da ste je odlučili angažirati? – U scenariju je postojala dječja uloga, a ja sam pokraj sebe pod svaku cijenu želio imati nekoga koga mogu pokrenuti, kontrolirati, usmjeravati te buditi i uspavljivati. U Marti sam pronašao pravog suradnika jer je ona posebno dijete. Nikad joj nisam čitao tekst unaprijed: ona bi na set došla u kostimu i upitala me: “Deda, što treba reći?”. Ja bih joj rekao, a ona bi ponovila točno onako kako želim. Posebno mi je bilo simpatično kad bi cijeloj ekipi govorila: “Jel’ spremno? Kamera, ton!”. A kad je izgovarala svoje rečenice, bila je uvjerljiva, briljantna, što će se gledatelji u Hrvatskoj uvjeriti u posljednjim epizodama “Jeseni”.

Planirate li neke nove poslovne projekte? – Planiram snimiti još 12 epizoda serijala “Jesen stiže, Dunjo moja”, u kojem bih obuhvatio razdoblje od 1922. do 1933., kad se pojavljuje fašizam. Bila bi to saga o 20. stoljeću, a na to su me potaknuli srpski RTS, Federalna televizija iz Bosne i Hercegovine, slovenski POP TV te bugarska nacionalna televizijska kuća, koji žele da se serijal nastavi. Osim toga, dugogodišnji mi je san dan napravim serijal prema stripu “Dubrovački gusar”. Napisao sam 13 epizoda od pedeset minuta, ali režiranje ostavljam mlađim hrvatskim redateljima. Radnja se događa u Dubrovniku, a govori o otporu njegovih stanovnika protiv mletačke vladavine te o ljubavi bogatašice Leticije i ribara Nike Bartula. Vidjet ćemo dokle će stići ovaj vrlo privlačan komercijalan serijal.

Kakvu glazbu volite? – Kad god razmišljam o glazbi, sjetim se svog sina Dragana, kojeg smo odmila zvali Gaga. On mi je, ležeći na Rebru, gdje se zbog leukemije liječio kod profesora Borisa Labara, skrenuo pozornost na nekoliko predivnih hrvatskih pjevača mlađe generacije: Petra Grašu, Gorana Karana, Severinu…. Svu je tu glazbu, koja ga je takla, uzbudila, ponijela, “odnio” sa sobom u London na transplantaciju koštane srži i slušao je dok je tri sata bio pod tim vražjim radioaktivnim ultrazracima. I dandanas se te melodije, kao i dalmatinske klape, vole i slušaju u našoj kući.

Liječi li vrijeme sve rane? – Ne mogu vjerovati da će 25. travnja biti sedam godina otkako je Gaga otišao. Bile su mu samo 34 godine. Kad vam ode netko najdraži i najbliži, i kad je riječ o mladom čovjeku, pitate se zašto se to vama nije dogodilo, a ne njemu.

Neki kažu da Bog uzima k sebi one koje voli? – Da, to lijepo zvuči. I bilo bi divno kad bi bila istinita. No, ne dao Bog da se ikad itko nađe u našoj situaciji.

Pa ipak ste stalno nasmijani? – Kada je Gaga odlazio, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Mira me prenula i trgnula, jer je bila svjesna da sam moralno pao, smršavio, izgubio volju za bilo što. Govorila mi je: “Čovječe, život je smrt, upamti to! Nastavi raditi, jer ćeš u tome naći smisao opstanka”. Bila je u pravu. Šteta što nije završila psihologiju.

Damir Leljak

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 692 ili se pretplatite na PDF izdanje.