Ljubav kao kamen smutnje

Nema braka u kojem nema problema, nema žene koja je u braku, a da nije imala barem neki prigovor na – svoju svekrvu. Ne moraju to biti velike stvari, one to čak nekad i nisu, ali kad dolaze od svekrve, uvijek se predimenzioniraju. Dabome, i od snahe, neki put i više. Tim odnosom bavili su se i stručnjaci, i najčešće su se svi slagali u jednom – u pitanju je posesivnost. Sasvim pogrešno i snahe i svekrve tumače novonastali odnos kao gubitak. U tom odnosu, ne tako rijetko, pokleknu i one najpametnije, a stradaju najčešće – muškarci. Sin razapet između majke i žene, nerijetko mir potraži u zagrljaju druge ili, pak, uz čašicu u kakvoj gostionici, s kartama u ruci. Ne jednom sam čula kako svekrva čak podržava sinov preljub jer mu je “život sa ženom nemoguć”.

A da je samo malo pametnija, shvatila bi, da se i ta veza ozakoni, ova bi žena bila gora snaha od prve snahe. Ja tu i nemam nekog velikog osobnog iskustva jer sam imala, na moju sreću, u moja četiri braka samo jednu svekrvu i to – Švicarku. I da nije bila škrta koliko već jest, bila bi mi sasvim u redu. Njezina je škrtost bila čak i patološka, ali zato je, kako bi ona govorila, stekla sve to što jest.

I danas je se vrlo često sjetim. Ne s mržnjom, nego se priupitam koliko je utjecala na mene. Sigurno je da se mnogo toga mijenja kad nam netko “poremeti ustaljeni ritam života i uleti u gnijezdo koje smo godinama savijali”, ali tu treba biti silno mudar. Lakše bi trebalo biti i primiti nekoga, nego da nam “ptić iz gnijezda odleti zauvijek”.Nesporazumi najčešće dolaze zbog sitnica koje se s vremenom razviju u ozbiljne sukobe. Čak i nepodnošljive. I kad bi se malo temeljitije analiziralo sve to što zakrvljuje odnos između dvije žene, vidjelo bi se da je sve to, zapravo, bezrazložno. Iako sve počinje od sitnica, kako mi je rekla Greta, jedna od snaha, te sitnice ipak “život znače”.

Ta razborita mlada žena istaknula je ono što svi manje-više znamo – najbolje je živjeti odvojeno, ako je to ikako moguće. Ona kaže da neminovno dolazi u zajedničkom životu do “sukoba generacija”, do razilaženja u mnogim pojavama koje i nisu tako duboke kako se čine, ali su dovoljne da poremete život u zajednici. Ona me čak i nije iznenadila kad je rekla da ne bi voljela živjeti ni s vlastitom majkom jer i ona spada u kategoriju koja “ne razumije novonastali odnos”. Jer, svatko ima majku i svatko pozna taj osjećaj pripadnosti. Sigurno je da ova mlada žena neće imati klasičnih problema u odnosu iako to ne znači da će baš uvijek “cvjetati im ruže”. A čak kad i bi, i one “ocvjetaju”. Obradovao me stav Zore, pedesetpetogodišnje svekrve, koja je za svoju snahu rekla: “Ona je žena moga sina. Ja je poštujem. Nijedna od nas nije neka brbljavica, pa niti se previše upuštamo u neke rasprave, ali ako do njih dođe, nastojimo dobro odvagnuti što reći. Obje se trudimo da uspostavimo što normalniji odnos. Ja od nje ne tražim nikakve nježnosti, a još manje podilaženja. Tražim poštivanje, baš ono što i ja njoj dajem. No, otkad sam postala baka, bliža mi je. Vidim da predivno odgaja djecu pa me to usrećuje. Nije da je baš sve uvijek idealno, ali ja nisam nerazumna osoba.”

Nada je jedna u nizu od nezadovoljnih snaha. No, njezini i svekrvini nesporazumi počeli su odmah nakon vjenčanja, iako je dotad sve, a dugo je hodala sa sinom joj, bilo u redu. I za to nije kriva izravno ona, nego njezine kćeri. One su te koje su se već prvoga dana počele miješati u njihov brak. Zamjera svekrvi što ih nije “urazumila i spriječila da joj zagorčavaju život”. Možda bi sve bilo lakše da nisu prisiljeni živjeti u zajedničkom kućanstvu. I Nada ima tek jednu jedinu preokupaciju – pobjeći iz te sredine i srediti si život. Da nije tako komotna, učinila bi to odmah. Ona, očito, traži i od muževih sestara nemoguće – da se prilagođavaju njoj, a ona je “uletjela u njihovo gnijezdo”. Sve bi se riješilo kad bi oni našli, za prvu ruku, neki podstanarski stan. Terezija je jedna od rijetkih koja “obožava Teu”, majku svoga muža. Tu, kako je ona naziva, “vrlo kulturnu, elegantnu i sjajnu ženu”. Primila ju je u kuću kao da joj je kći. A nije sve bilo baš u početku tako. Gledala ju je čudno, s nepovjerenjem, jer su oboje još bili studenti kad je shvatila da je njihova veza ozbiljna. Svekrva se bojala da od studija neće biti ništa, ali toga su se bojali i Terezijini roditelji. Pa kako da onda zamjeri nešto njegovima, kad to nije zamjerala ni svojima. I kad joj je svekrva predložila da zadnju godinu studija preseli k njima, nije mogla doći k sebi. Stara lukavica, kako bi joj poslije odmila govorila, znala je da će imati nad njima dvoma kontrolu. Sve je im podredila samo da uče. I priča ima pravi sretan završetak. “Zavoljeli se, vjenčali su se, i žive u ljubavi sa svima. Dabome i sa svekrvom, ali – odvojeno”.

Marijina priča je žalosna. Teško je školovala svoga sina, sa svojih deset prstiju, kako se obično kaže, a kad se sin oženio bogatom nasljednicom, sve je krenulo naopako. Snaha je izbjegavala susrete sa svekrvom, nije se uopće upuštala ni u kakve razgovore s njom jer nije ni smatrala da to treba. Ona je za nju bila i ostala primitivka koju je, doduše, trebalo pomagati, materijalno, jer “što bi ljudi rekli da hoda odrpana i zapuštena”, ali sve i da ostane na tome. Zgrozim se i sama na takve njezine čak i primisli. Marija je previše voljela svoga sina da bi mu bilo kojim znakom dala do znanja da joj je teško, jer nije željela da njemu bude tako kako je njoj. Vjerovala je da nema tako zločestih koji nikad neće shvatiti svoju zločestoću, i koji se neće pokajati. No, nije svugdje tako. Ima mnogo više slučajeva kad svekrva ne može preboljeti to što ona više nije “glavna dirigentica života svoga sina”, nego je to druga žena koja joj ga je “preotela”.

Julia, mlada žena, bi ne jednom rekla: “Moja svekrva najbolji je primjer kako zatrovati život svojoj snahi. Kad sam prvi put došla u njihovu kuću, ona mi je otvorila vrata. Znala je tko sam. Najprije me odmjerila od glave do nogu, i onda usmjerila pogled prema torbi i cvijeću koje sam joj donijela. Tek mi je onda rekla “dobar dan”. Pozvala me da uđem, ali prema njezinom držanju cijele večeri, osjetila sam da nećemo imati dobar odnos. Sve to vrijeme činilo mi se da sam na nekom policijskom ispitivanju – od onoga s kim sam hodala prije njezina sina do toga tko su mi roditelji, što rade, koliko zarađujem, što ću donijeti u brak….

Njezin sin pokušao ju je nekoliko puta zaustaviti, ali se nije dala. Da nisam bila već u šestom mjesecu trudnoće, odustala bih od tog braka. Na vjenčanju mi nije ni pristupila, kao ni mojim roditeljima.Moji su mi roditelji kupili mali stan tako da ne moram stanovati s njom. Ipak, dolazila je svakoga dana da vidi jesam li dobro skuhala objed, je li kuća u redu, tko nam dolazi i ne smetaju li ti ljudi “njezinom jedincu”. Sve sam pokušavala da je urazumim, nisam se čak ni mužu jadala da mu ne uništim iluziji o “brižnoj majci”. A onda je i u meni prekipjelo. Po tko zna u kojem pokušaju da joj se približim, zamolila sam je da se prošeće sa svojim unukom. Grubo bi mi odgovorila – da joj ne naređujem.

Zaprepastilo me još nešto – spoznaja da bi ona čak bila sretna da se nas dvoje rastanemo. I otad sam i ja promijenila ploču. Kad bi dolazila k nama, ja bih odlazila iz kuće. To stanje još traje – pitanje je dokle”. Ako ne možete zajedno, bolje svatko sebi. No, uvijek treba imati na umu da nema isključivo zločestih svekrva, ali ni sasvim nedužnih snaha – ima pametnih, dobrih i zločestih – ljudi. Ali, to je već druga priča.