Ljubav nakon ljubavi

Sad mi je 25 godina. Fakultetski sam obrazovana i zaposlena. Kažu mi da sam lijepa, zgodna i privlačna. K tome sam blagog karaktera i, čini se, sve što jedan muškarac može poželjeti. Pišući ovo pismo ipak se čini da nije tako. Prije četiri godine kao najljepši dar za rođendan upoznala sam nekog tko mi je otada postao centrom svijeta. Kao i na svakom početku, bilo je divno, voljeli smo se, no malo-pomalo počela sam gubiti jedan po jedan dio sebe, nekih dragih ljudi sam se odricala jer sam znala da je zbog njega tako bolje. I u svom i u mom društvu uvijek je bio najglasniji, najduhovitiji i najbezbrižniji. Svi su voljeli provoditi vrijeme s njime, jer je zaista bio ugodan. Ja sam, pak, pored njega šutjela, naprosto nisam imala potrebu ništa govoriti, on je i tako bio dovoljno glasan. Uz njega se nisam mogla opustiti niti sa svojim društvom, jednostavno sam imala osjećaj da njega ne mogu nadmašiti. Dolazim iz miješanog braka, pred njegovim prijateljima sam morala kriti svoje prezime. U svoje društvo me nije vodio, izgovor uvijek isti, ne znam se ponašati u društvu. Tako su prolazili dani, uvijek loši, bilo je, naravno, i lijepih trenutaka, ali malo-pomalo sve me to ubijalo. Na kraju mi je stradalo zdravlje, i tada je otišao, kao, ne želi mi više zagorčavati život. Slomila sam se psihički, ali nakon toga ustala na noge, prvi put sama i svjesna da mogu dalje. Nekoliko mjeseci nakon toga, kad je saznao da sam okrenula novu stranicu svog života, vratio se s lijepim riječima i isprikama. Bila sam sretna, ali opet se sve vratilo na staro. Moje samopouzdanje i samouvjerenost ponovno su spali na nulu. Kad sam ponovno počela svakodnevno plakati i moliti ga za malo pažnje, opet je otišao, vjerujem ovaj put zauvijek. Nije prošlo mnogo vremena, sasvim slučajno u moj život ušao je netko drugi. Privukla me njegova galantnost i pažnja, s njim je zaista bilo ugodno. Laska mu moja ljepota, privlači ga moja ranjivost i od prvog dana znam da želi sve sa mnom. Daje mi sve što sam oduvijek htjela, vraća mi osmijeh na lice, njemu sam na prvom mjestu. Pored njega mogu pričati, moja osobnost dolazi do izražaja i ljudi iz njegove okoline me vole. Ipak, imam neki osjećaj da u njegovim rukama nikada neću drhtati kao s onim koji mi je slomio srce. Trudim se ne razmišljati, ali svaka sitnica me podsjeća na njega. Nije bio dobar prema meni, ali sam ga voljela i vjerojatno ga još uvijek volim. Stalno se pitam zašto sam toliko prokleta da moram voljeti onoga koji mi je svjesno ili nesvjesno nanio toliko boli? Je li moguća ljubav nakon ljubavi i ima li nade za naše ranjene duše? Zbunjena

Čudna je ženska psiha! Tajanstvena i nedokučiva. Patimo, mučimo se, bolesni smo od ljubavi. Kad napokon ozdravimo, pojavljuje se ponovno šarmantni mučitelj. Kad se dovoljno napije naših suza, odlazi. Možda zauvijek! Je li to dobro ili loše? Loše, jer, avaj, iako vam je slomio srce, vi ćete ponovno drhtati među njegovim rukama kao da je to bilo jučer i kao da vas neće nikada više ponovno napustiti. Ali, on se vraća iako vam je slomio srce. Proklinjete samu sebe što ga i dalje volite, ali dršćete na samu pomisao da mu ne možete odoljeti. Tako gubite muškarca koji se pojavio poput dobrog duha, vraća vam osmijeh na lice, radost života i iskrenu ljubav. Sve je, međutim, uzalud! To su one fatalne ljubavi s beznačajnim muškarcima u koje je teško prodrijeti: oni se kriju iza svojih riječi, ispod njih je praznina u koju se propada ako vam ne radi mozak kao sat. Vaš, na žalost, ne radi besprijekorno, razbolijevate se zbog ljubavi jednog problematičnog šarmera koji se vraća k vama samo da vas uznemiri, a onda nestaje vjerojatno do druge žrtve. Da sam na vašem mjestu, odjurila bih do muškarca prije nego što se izgubi u daljini i nestane, on je sve ono što nije vaš mladić kojega ste svojevremeno proglasili centrom svijeta, a on je samo centar svoje malenkosti koja vam je zadala toliko briga. S 25 godina možete sve, pa i učiniti ono što vam se čini nemogućim: reći nekome ne. A nekome drugome – da!