Ljubav, ne samilost

Sin mi je velika briga. Zabrinuta sam za njega, sad mu je 38 godina, doduše, zaposlen je, ali voli popiti, a onda je zajedljiv, nervozan i nasilan. Prošao je rat, možda je takav jer je u njemu svašta proživio. Udovica sam i sve mi je teže. Voljela bih da se oženi i sredi svoj život, a meni osigura mirnije dane starosti. Hoće li se to dogoditi i ima li šanse s obzirom na njegovu narav i njegove navike kakvih prije nije bilo? Ima li nade?

Dok su nam djeca malena, i kad odrastu, i kad ostare, a naše staro srce još kuca, ono kuca za njih kao da nisu prošle godine i desetljeća i kao da još trebaju našu zaštitu. Pa i onda kad je odbijaju. To je suština majčinske ljubavi. Razumijem vašu brigu, ali ne znam možete li što učiniti osim da u sinu ne izazovete osjećaj samosažaljenja i kompleks manje vrijednosti. Prepustite mu odluku da se oženi ili ne, da to učini prije ili poslije, ili da ne učini uopće. On je zreo čovjek, sigurno ranjene duše (a možda i tijela) i mora obračunati s groznim iskustvima koja je proživio u Domovinskom ratu. Ta borba često traži magle alkohola da se u njima ublaže obrisi strahota. Vi mu možete stvoriti ozračje topline i sigurnosti i da mu, unatoč svojoj brizi, ne pokazujete koliko je ona jaka i koliko muči vas i da, mučeći sebe, mučite i njega. Život se može srediti i s četrdeset godina, zašto ne? Od svog sina ne možete ni očekivati ni zahtijevati da vam svojim “sređenim” životom osigura mirniju starost. Naprotiv, vi ste ta koja mora učiniti sve da se on izvuče iz traume rata, a na sebe zaboraviti. To je, također, dio majčinske ljubavi, ali takve da je on ne osjeti kao samilost.