Ljubav svakom, novac nikom

Kad ti se netko svidi, kad si u vezi, kad ti se čini da si u “devetom nebu”, da si na- šla ono što si tražila, i o čemu si maštala, ipak bi se barem na trenutak trebalo prizemljiti i vidjeti je li to baš “ono pravo”, osjećamo li oboje isto, ili smo mi zaslijepljeni ljubavlju, a naš partner nečim drugim. Recimo novcem, ako ga imate. Jer, kad o tome govorim, imam pred očima Mariju i njezin slučaj. Atoga je danas sve više. Marija se zaljubila u Marka isti tren kad ga je ugledala. A upoznala ju je s njim njezina najbolja prijateljica.

Visok, crne guste kose i plavih očiju, nešto stariji od nje, plijenio je pažnju ma gdje da se pojavio, i ma kakvu konkurenciju uza se imao. Osvojio ju je u trenu, ali njoj se činilo da je i ona njemu zapela za oko. Jer, samo što su se upoznali, on je predložio: – Tako bih rado s vama proveo jednu večer. Nije trebao dugo čekati na odgovor jer je uslijedio samo koji trenutak potom: – A što nas priječi da to ne učinimo već sutra? I tako je počelo. Činilo se spontano, onako kako se to čita u najjeftinijim ljubićima. Ali, kao da je to njoj bilo važno. On je bio njezin, ona ga je osvojila, a bilo je od nje i ljepših i mlađih, pa i atraktivnijih. A, bome i onih koje nisu bile “raspuštenice” kao ona. Tad nije znala da je on i gori od nje, kad su sastave i rastave u pitanju.

Naime, jedva da je prošlo šest mjeseci kako se rastala, imala je briga koliko voliš, i sve ju je dotad opterećivalo, pa je ovaj njegov poziv na večeru bila traka sunca koja je naviještala neki novi život. Nije, doduše, ništa znala o njemu, jer nije se mogla odmah raspitivati i za neku drugu stranu njegova života, a toga joj trenutka to i nije bilo najvažnije. Već taj prvi sastanak učinio joj je čarobnim. Nije je odmah odvukao u kuću ili hotel, nego se ponašao onako kako je ona željela – želeći je, ali i pokazujući i strpljenje. A kako je živio na dvije adrese, malo u Zagrebu, malo u Beču, tom njihovom odnosu i to je davalo neki poseban čar.

Znalački ju je osvajao, brinuo se i o najsitnijem detalju u tom njihovom odnosu, jednom riječi, bio je to čovjek koji “zna znanje”. Pričao joj je ne priče nego bajke, a kad si zaljubljen, ne samo da ti to godi, nego jedino to i želiš čuti. Nije bilo mjesta gdje je nije izvodio. Bilo ih je na koncertima, izložbama, u kazalištu. I tako je to trajalo punih osam mjeseci. Dovoljno dugo da pomisli kako je konačno našla – pravoga. Jedino što joj je kod njega smetalo, iako je to saznala kasnije, iako ni sama nije bila puritanka, jest to što je triput bio već oženjen i imao troje djece, sa svakom ženom jedno.

S prvom je ženom išao u školu, oženili su se mladi, ali ona ga je ostavila jer se zaljubila u drugoga. S drugom se oženio jer nije mogao više biti sam i čuvati dijete koje mu je žena “velikodušno” ostavila. A imao je i financijskih briga, ali druga žena ga je spasila jer je imala u Beču kafić i tako je on ušao u posao i sebi pomogao. Pošto je ona bila mnogo starija od njega, to mu je nakon pet godina braka sve dozlogrdilo, a kad je sreo jednu mladu ženu i zaljubio se – drugom je braku došao kraj. Druga je bila velikodušna – ostavila je bio u početku sretan, ali ni taj se brak nije održao. To je bila njegova priča, kojoj je Marija povjerovala, iako bi, da je samo malo bolje razmislila, u njoj otkrila i neke “rupe”.

I onda dolazi Marija, on sretan, ona zaljubljena, i život kao da je počinjao od njihovog prvog susreta! Nakon nekog vremena morao je ići u Beč i ona ga nije mogla pratiti. Ispočetka ju je svaki dan zvao, onda se to prorjeđivalo. Još ništa nije shvaćala. Čovjek je bio zaposlen, i nema vremena – razmišljala je. A onda se počeo opet javljati. Svaki dan, nekad i nekoliko puta dnevno. Imao je nekih problema, financijskih, i zamolio ju je da mu posudi pedeset tisuća dolara.

Velik je to bio iznos i za nju. Razmišljala je jer nije joj se davala tolika svota novca na “neviđeno”. Iako, i to treba reći, ona nije voljela, a dotad to nije ni činila – miješati ljubav i novac. I onda kad ga baš i nije očekivala, on je banuo. Bila je, kako je kasnije govorila, iznenađena, ali i radosna. Opet se ponašao džentlmenski. Opet su uslijedili izlasci, opet je on bio kavalir. Čak joj je donio i lijepi poklon iz Beča, i veći nego je očekivala i nego je to trebao činiti čovjek koji ima materijalnih briga. Opet ju je pitao može li mu posuditi taj novac. Kao, u pitanju je otkup kafića. Rekla mu je da je to veoma mnogo i da taj čas nema više od trideset tisuća maraka, ali i da taj iznos ne može mu dati samo tako. Sve to treba regulirati kod odvjetnika. Glumac kakav je bio, a očito je bio, jer čim je čuo što ona traži, oči su mu zasuzile. Apočela su i uvjeravanja kako je ona njegova buduća žena, kako moraju imati povjerenje jedno u drugo, kako se odnos ne može graditi kod odvjetnika, kako je njegova riječ svetinja, kako će se ona tek uvjeriti tko je on i kakav je… Bio je u jednom trenutku i isključiv, pa je rekao: – Ako mi ne vjeruješ, bolje da se više ne viđamo. Ali, i nastavljao dalje monolog: – Zar za tebe više vrijedi pišljivi novac nego ljubav koju sam ti pružao i koju ti pružam. I ona je popustila. Dala mu je trideset tisuća maraka.

Tad joj se činilo da su mu oči zaiskrile nekim čudnim sjajem. Iako je pomislila na najgore, prekorila je samu sebe zbog toga. Jer, to bi značilo da uopće ne vjeruje u njegovu ljubav, da ne vjeruje kako su predodređeni jedno za drugo. Na večer su zajedno još bili u kazalištu. Bio je posebno ushićen, iako je to bilo nešto drugo nego inače. Ali, još zaljubljena, nije analizirala njegovo ponašanje već svoje. Pitala se zašto je odjednom postala nepovjerljiva, zašto se ponaša – nedolično. Da bi to nekako “ispravila”, čak mu je tu večer rekla da će mu dati i dodatni iznos kad ga skupi, odnosno kad joj vrati čovjek kojem je također posudila. Tu noć neće nikad zaboraviti. Toliko ju je mazio i grlio, toliko lijepih riječi izgovorio, da je zaboravila na sve sumnje koje su je samo nekoliko sati prije morile. Pred zoru je otišao da ga ne bi njezini ukućani sreli, makar su znali za nj i njihovu vezu koju su držali ozbiljnom. Još su se taj dan čuli, još joj je jednom zahvalio na novcu i napomenuo da će ga vratiti i prije nego ona misli.

I priča se opet ponovila. Zvao je u početku, a onda sve rjeđe. A ona, budala, vjerovala je da će posuđeni novac produbiti vezu, učiniti je još ljepšom, a ispalo je sasvim drugačije. I ona se zaputila za njim u Beč. Čim ju je ugledao, smrknuo se, ali se brzo sabrao. Mora da je znao pošto je došla i nasmiješio se, jer ni njezin izraz lica više nije bio onakav kakav je inače imala. Ali, sad je tek shvatila s kim je ljubovala, koga je obožavala, i s kim je mislila živjeti. Bio je čak i bezobrazan. Od novca i vraćanja nema ništa, potrošio je i ono što mu je dala. Ali, ako mu još da, može s njim i ostati. Jer on planira nešto drugo – odlazak u Ameriku i ondje počinje biznis ispočetka. A i za to mu treba kapital.

Marija se pokupila i otišla kući nesretna. Spoznala je, iako kasno, da je bila žrtva varalice. No, tješila se da je mogla i gore proći da mu je dala svu svotu koju je tražio. I koja je poruka, drage moje čitateljice, i za vas iz svega ovoga – ljubav svakome, novac nikome! Na sreću, toga sam se ja uvijek držala.