Prostor od osamdesetak četvornih metara dvorišne zgrade u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, u kojem posljednjih 15 godina marljivo stvaraju Osman Berberović i Marika Šafran-Berberović, mnogi nazivaju malom obiteljskom radionicom portreta. Jer upravo su portreti obilježili stvaralaštvo 80-godišnjeg slikara i njegove šest godina mlađe supruge, koju je uvijek doživljavao kao najveću konkurenticu. Stoga ne čudi da u atelijeru imaju zasebne sobe, a svoje radove – dok ih ne završe – čuvaju kao najveću tajnu. Inače sve ostaje unutar dva umjetnička svijeta koja je ljubav spojila prije skoro šest desetljeća. Stoga je retrospektivna izložba, otvorena do 17. veljače u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu, rijetka prilika za kompletan uvid u cjelokupan opus dvoje osebujnih ličnosti na našoj likovnoj sceni. Posjetitelji će vidjeti njihove radove pohranjene u fundusima brojnih galerija, kao i djela u vlasništvu privatnih kolekcionara. Kao i osjetiti snagu koja je Osmana Berberovića i njegovu suprugu pratila kroz cijeli njihov zajednički život.
Slučajni susret
– Više volimo slikati nego izlagati – kaže Osman Berberović – stoga i danas, usprkos visokoj životnoj dobi i zdravstvenim tegobama, svaki dan barem pet sati provodimo u atelijeru. Njihova priča počela je sredinom pedesetih u Zagrebu. Osman Berberović, jedan od naših ponajboljih portretista poslijeratne generacije, došao je iz Bijeljine na studij u Zagreb nakon Drugog svjetskog rata. Počeo je studirati arhitekturu, ali se nakon četiri semestra prebacio na slikarstvo. Bio je više gladan no sit, ali od kista i platna nije odustajao.
Diplomirao je u klasi Marina Tartaglije, slikara koji je 1918. izlagao u Rimu s vodećim umjetnicima talijanske avangarde. Od takvog profesora Osman Berberović doista je imao što naučiti, ali i ponuditi zagrebačkoj gimnazijalki Mariki Šafran, kad ga je 1955. zamolila da je pripremi za prijamni ispit na slikarstvu. Tada nisu ni slutili da će ‘slučajni susret’ obilježiti njihove živote. Kad su počeli dobivati narudžbe od portreta su lijepo mogli živjeti. S tim da je Osman Berberović zarađivao i kao ilustrator u Vjesniku, Institutu “Ruđer Bošković”, te u Klinici za tumore, gdje je dvadeset godina bio zaposlen kao medicinski ilustrator. Živjeli su povučeno i sretno, u svom svijetu boja i mašte, s dvoje djece, kćeri Leilom i sinom Nevenom, u stanu u Medulićevoj ulici. Ali sreća, izgleda, nikoga predugo ne mazi. Njihova Leila imala je samo 26 godina kad ih je 1983. napustila podlegavši zloćudnoj bolesti. Utjehu su pronašli u sinu, danas profesoru latinskog, i u radu.
– Izgleda da nam je bilo predobro da bi trajalo. Iako se od tog gubitka i te boli nikad nismo oporavili, odlučili smo nastaviti raditi. Svijet je željan nježnosti, sućuti i empatije, a mi tome barem malo pridonosimo, kao ljudi i kao umjetnici. U svom atelijeru dosad su naslikali oko 160 portreta. Naručitelji su uglavnom intelektualci koji u svom domu na zidu žele jedan od tipičnih simbola građanskog društva kojem pripadaju njihove obitelji. A Osman i Marika, unatoč visokoj životnoj dobi, njihove želje ispunjavaju sigurnim potezima kista, ali i specifičnim izričajem. U svakom od tih portreta, kao i u Osmanovim velikim platnima, te Marikinim lirskim temama, utkan je i dio njih samih.
Kruno Petrinović