Ljubavna priča u Mozartovu gradu

Salzburg je zaista prekrasan grad. Pogotovo kad ga prekrije snijeg. Cijele godine prepun je turista koji dolaze razgledati rodnu kuću Wolfganga Amadeusa Mozarta i kupiti Mozart kugle. I ostale slastice su im zaista izvrsne, što baš i ne mogu reći za kompletnu kuhinju koja čudno spaja slatko-slane kombinacije. Stoga jedva čekam da se Sanja i ja iz Sheratona, kamo moj klub smješta nove igrače, preselimo u stan koji će nam biti novi dom, jer mi već nedostaju ombolo, tartufi, fuži i ostali okusi Istre – kaže 21-godišnji Manuel Pamić, bivši obrambeni igrač Rijeke, koji je prije nekoliko mjeseci postao član nogometnog kluba Red Bull Salzburg. A oko na mladog nogometaša bacio je i hrvatski izbornik Slaven Bilić. Zbog tog transfera mnogi misle da je miljenik sreće jer je njegov dosadašnji život bio prepun patnje i neizvjesnosti. Potječe iz Žminja, mjestašca u Istri nedaleko od Pule, i za sebe bi mogao reći da je odrastao u neimaštini. Otac Rudi, kojemu su danas 53 godine, bio je autoprijevoznik, ali godinama je bio bez posla. Majka Maria, devet godina mlađa od oca, radila je u rovinjskoj Mirni i od njezine je plaće bilo prilično teško prehraniti i školovati četvoricu sinova. Manuelov tri godine stariji brat Nenad i danas igra u jednom amaterskom klubu, a mlađa braća, Sandi (19) i Vjeran (16), prate sve što je vezano uz za muškarce najvažniju sporednu stvar na svijetu. Manuel je počeo ganjati loptu još kao klinac, a njegov nogometni talent otkrio je Igor Pamić, prezimenjak i sumještanin, otac njegovih prijatelja Alena i Zvonka i jedan od vatrenih sredinom devedesetih. Paminjo, kako odmila zovu Pamića, Manuelu je pružio šansu kao trener u lokalnom klubu, a sjetio ga se i kada je s Pulom ušao u prvu ligu. Bilo mu je tada 17 godina.

Klinac sa sela

– Otad su prošle četiri godine, a ja se još sjećam kako su mi klecala koljena kad su me došli gledati ljudi iz NK Pule – govori nova nada kluba iz Salzburga. – Čuo sam ih kako govore da što će im klinac sa sela, ali ipak su me uzeli na inzistiranje Paminja. Ali početkom 2006. osjetio sam ozbiljne probleme sa srcem. Usred jedne utakmice zavrtjelo mi se u glavi, a zatim sam pao u nesvijest. Kolima Hitne pomoći odvezli su me u pulsku bolnicu, gdje su mi napravili EKG, ultrazvuk i još kojekakve preglede, ali uzroke mojih tegoba nisu otkrili. Ipak, liječnici su mi zabranili igrati nogomet. Strogo sam mirovao dva mjeseca, a onda me Paminjo povezao s bioenergetičarem Vladom Grgurićem iz Bala. Za samo dva mjeseca bio sam kao nov i osjećao sam se dovoljno zdrav i jak da opet mogu na teren. Možda je veliko nadahnuće bila i Sanja Janko, djevojka koju je ugledao u konobi Istra u Balama, koju vode njezini roditelji. Jednog dana svratio je sa seanse kod bioenergetičara na ručak i na prvi se pogled zaljubio u plavokosu vršnjakinju. Sanja je ostala uz njega kad je iz Pule prešao u Rijeku, a pridružila mu se i nekoliko dana nakon što je došao u Salzburg. – Dolaskom u Salzburg otkrio sam novi svijet. Stadion je predivan, ni sam ne znam koliko ima sauna i fitnessa, a da ne spominjem kakav je osjećaj čuti huk 30 tisuća gledatelja s tribina. Na raspolaganju su nam u svakom trenutku tri fizioterapeuta, dva liječnika, psihologa i čak pet trenera. Najveći, i glavni među njima, je bivši talijanski izbornik Giovanni Trapattoni. S njim sam na “ti” jer sam se s njim u ovom kratkom vremenu više napričao nego sa svim svojim dosadašnjim trenerima. Kako mi je njemački još loš, razgovaramo na talijanskom. Divim mu se jer ima gotovo 70 godina, a s nama ravnopravno trenira i skače kao mladić. Prema svima je korektan i neposredan pa ga igrači naprosto obožavaju. A mnogo mi je značila i podrška Nike Kovača, kapetana naše nogometne reprezentacije, koju sam od prvog dana dolaska u klub osjećao na svakom koraku. Manuel i Sanja pronašli su lijep stan na katu obiteljske kuće u predgrađu Salzburga u koji bi se uskoro trebali useliti. Dok je Manuel na treninzima, Sanja obilazi salone namještaja da bi što prije pronašla detalje za novi dom. S preseljenjem žure i zbog Tequile, jednogodišnjeg shar-peija, koji je zasad “na čuvanju” u Istri. – Dani nam brzo prolaze, jer kad nisam na treningu, idemo na satove njemačkog ili šećemo po gradu da bismo ga što bolje upoznali. Iako od milijun eura nisam vidio ni novčiča, ponosan sam što sam ostvario najbolji transfer u povijesti Rijeke i sretan da od sadašnje plaće svojoj Sanji mogu kupiti dar kad god poželim. Srećom, financijska situacija u mojoj obitelji se popravila, pa mi je novac posljednje što me pokreće. Mnogo mi više znači što igram s Kovačem i što me trenera Trapattoni. Vozim klupski audi četvorku, potpisao sam ugovor s Nikeom jer volim dobre tenisice i, sve u svemu, zadovoljan sam. No, sve što mi se događa, samo je posao. Ja ću ostati skromni klinac iz Žminja. A životna mi je želja da jednom odjenem dres hrvatske reprezentacije i, držeći ruku na srcu, slušam našu himnu.

Silvija Glavić Stocca