Lonac uspomena Davora Štambuka

Zbog prpošnih crteža s temama seksa, žena i vina, splitskog karikaturista Davora Štambuka prati glas da se dobro razumije u “te stvari”, posebno u muško-ženske odnose. I da je najbolje ideje za karikature pronalazio – u krevetu.

– No, tamo nisam ništa radio, samo sam se odmarao – kaže duhoviti 75-godišnjak koji je godinama živio u Francuskoj, gdje i danas uživa velik ugled. U karijeri je napravio više od 6000 crteža, a stotinjak od tih radova odabrao je za izložbu Iz pariškog lonca, koja se u zagrebačkoj galeriji Karas održava do kraja siječnja.

Radove je osobno odabrao s namjerom da podsjeti Zagrepčane na vedru stranu života, a u njima sve vrvi od ljubavnih parova koje je in flagranti (na djelu) uhvatio suprug – rogonja, od prevarenih supruga koje snuju osvetu, noćnih dama u potrazi za mušterijama, muškaraca s “tehničkim problemima” u krevetu… ali niti jedan nije vulgaran. Zato ih autor, koji je u Parizu 1968. započeo profesionalnu karijeru, uspoređuje sa striptizom koji nikad ne ide do kraja.

Najviše crteža na izložbi potječe iz njegova “francuskog razdoblja”, dok je radio za pariški tabloid Ici Paris, u kojem je imao svoju rubriku od 1968. do 1999. Kad je otišao u mirovinu, rubrika je ugašena jer mu redakcija u cijeloj Francuskoj nije mogla naći dostojnu zamjenu.

U Francusku ga 1963. nije dovela ambicija, nego je bio među prvima, ako ne i prvi “seksualni emigrant” iz naših krajeva. Za sve je bila kriva Francuskinja Genevieve, vlasnica galerije na Montmartreu, u koju se zaljubio dok je ljetovala u Splitu. Par se početkom šezdesetih vjenčao u matičnom uredu u Parizu i sve je u tom braku bilo bajno dok su jedno drugome gugutali na univerzalnom “jeziku ljubavi”. Riječima su počeli komunicirati tek kad je Štambuk ovladao francuskim, a tada su shvatili da ipak nisu jedno za drugo. Rastali su se nakon gotovo pet godina braka, a on se našao u nezavidnoj situaciji.

Potkraj sedamdesetih upoznao je u Parizu drugu suprugu Ankicu, zagrebačku arhitekticu koja je bila na šestomjesečnoj stipendiji francuskog Ministarstva kulture. Zbog nje se 1977. preselio u Zagreb, a radove je vlakom slao redakciji u Pariz. Kad su se pojavili prvi telefaksovi, napokon je prestao strahovati da karikature neće stići na vrijeme. U drugom braku dobio je kćer Rahelu (31), koja je danas novinarka. Razveo se prije jedanaest godina, a o razlogu ne priča.

Uz dva službena, taj ljubimac žena, koji je 2003. od francuskog Ministarstva kulture dobio odlikovanje Viteza za umjetnost i literaturu (Chevalier des Arts et Lettres), bio je i u divljem braku. Prije devet godina u Zagrebu je upoznao francusku diplomatkinju, s kojom je živio u Harrareu, u Zimbabweu te u Nairobiju, u Keniji, gdje je 2003. imao izložbu.

– U Africi sam se ostavio pušenja. Kako su oba grada na visokoj nadmorskoj visini pa je zrak dosta rijedak, tamo malo tko puši. I prije Afrike pokušavao sam se ostaviti cigarete. Najprije sam sa gitanesa (čita se žitan) prešao na “žican”, jer sam u početku, pritisnut nikotinskom krizom, druge pitao za cigarete. S vremenom je i to minulo pa ne pušim od 2001. – kaže Davor Štambuk, dodavši, uzgred, da je s diplomatkinjom prekinuo prije četiri godine. Ostali su prijatelji, a ona mu je danas menadžerica u Francuskoj.

Prisjećajući se burnog života, došao je do zaključka da je Ivo Robić, koji je pjevao – samo jednom se ljubi – ipak bio u pravu.

– Istinski sam volio jednom, kao 43-godišnjak. Nijedna žena mi nije ostala u sjećanju kao ta dama koja me izdala. Popodne se nalazila s ljubavnikom, a na večer je bila sa mnom u krevetu. I nikad mi nije rekla da je boli glava – kaže karikaturist, otkrivši, na posljetku, da se u njemu ipak krije romantičar. No, tu svoju stranu veoma brižno krije. Možda baš zato što mu jedina ljubav u životu nije bila uzvraćena.

Tanja Vučićević

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst možete pročitati u novom broju Glorije (br.786), koji je na kioscima od 28. siječnja.