Ludi provod u Dubrovniku

U Dubrovnik sam stigao mrtav umoran jer smo cijelu noć tulumarili u Sarajevu proslavljajući završetak tamošnjeg filmskog ­festivala. No, odmah sam se razbudio kad sam s terase svoje vile, u koju su me organizatori smjestili, pogledao prema gradu. Putovao sam posvuda i ne pamtim kad sam posljednji put doživio tako veličanstven prizor – kaže 49-godišnji američki glumac Kevin Spacey, koji je 25. kolovoza bio glavna zvijezda dubrovačkog Filmskog susreta, koji su organizirali direkcija Sarajevo film festivala, grupacija Adriatic Luxury Hotels i časopis Gloria.

Da dvostrukom oskarovcu (članovi Američke akademije nagradili su ga 1996. za sporednu ulogu u filmu “Privedite osumnjičene”, a 2000. za glavnu u “Vrtlogu života”) ne uzmanjka ni ptičjeg mlijeka, pobrinuo se Goran Štrok, njegov domaćin u Dubrovniku.

Holivudska zvijezda odsjela je u luksuzno uređenoj Vili Agava u neposrednoj blizini hotela Excelsior, a na raspolaganju mu je stalno bila limuzina i luksuzna jahta, s kojom se odvezao na izlet na otok Šipan.

Osim toga, za uspomenu je dobio i sliku Romane Fabris s motivom dubrovačkih krovova. Slavni glumac, producent i redatelj, koji već pet godina živi u Londonu, gdje vodi kazalište Old Vic, i sam se iskazao kao gostoljubiv domaćin: nakon gala partyja u njegovu čast u svoju je vilu pozvao dvadesetak filmaša s kojima se sprijateljio u Sarajevu i Dubrovniku, a najbolja hrvatska vina i šampanjac ondje su do jutra tekli u potocima.

– Kad se tulumari, najbolje je uopće ne prestajati – kaže Kevin Spacey, s kojim smo razgovarali u Sarajevu, a potom i u Dubrovniku.

Iznimno pristupačan glumac jedino ne odgovara na pitanja o svom ljubavnom životu jer ga, kaže, novinari time ne prestaju gnjaviti otkako je u američkom tabloidu 1997. objavljen članak o njegovim navodnim homoseksualnim sklonostima. Spacey je te tvrdnje samo jednom opovrgnuo – u intervjuu za Playboy – i zašutio, a u javnosti se otad pojavljuje isključivo s filmskim i kazališnim kolegama te najbližim suradnicima.

Po čemu ćete pamtiti boravak u Sarajevu i Dubrovniku?

– Po gostoljubivosti i druželjubivosti. Drago mi je što sam, osim kulturnih znamenitosti, upoznao mnoge ljude, a njihove priče su me dirnule i oduševile. U Sarajevu sam upoznao ženu koja mi je pričala kako je jedina moguća strategija preživljavanja za vrijeme srpske opsade grada bila – nastaviti normalno živjeti. Osim toga, fascinirala me i priča generala Jovana Divjaka, ratnog zapovjednika obrane grada, koji mi je pokazao i ulaz u čuveni tunel, koji je Sarajlijama dugo bio jedina veza sa svijetom. No, oni kroz njega nisu bježali iz grada, nego su ga sagradili da bi ostali. Međunarodna zajednica kroz njega im je dopremala hranu i lijekove, a vlasti oružje za obranu. U sličnoj situaciji, doduše, znatno kraće bio je i Dubrovnik

Koliko vam znači nagrada publike sarajevskog festivala za film “Privedite osumnjičene”?

– Kad sam čuo da se taj film, koji sam snimio prije 13 godina, najviše svidio publici, mislio sam da me direktor festivala Mirsad Purivatra vuče za nos. Jer, uistinu je smiješno da film iz 1995. dobije nagradu na festivalu 2008. Stoga sam organizatore tražio da ponovno prebroje glasove, ali je rezultat ostao isti, tako da ću poštom poslati tu plaketu redatelju Bryanu Singeru. Inače, nagrade za mene nemaju posebno značenje.

Čak ni Oscar?

– Nagrade gode, ali vas ne mogu usrećiti, to jest kompenzirati vam unutrašnje nezadovoljstvo ako ga osjećate. Ako niste sretni s onim što radite – nema pomoći. Uspjeh donosi slavu i novac, ali vas i otuđuje. Što ste uspješniji, sve se više udaljavate od običnih ljudi i podižete sve više ograda oko svoje vile. Stoga je moto moje produkcijske kompanije “pošalji dizalo u prizemlje”. Jer, kad ste na vrhu, najviše što možete učiniti je da pomognete drugima da i oni stignu do vrha. Zato sam nakon drugog Oscara morao odlučiti želim li svake godine snimiti odlično plaćena tri-četiri filma i živjeti u hotelima ili, pak, napraviti nešto ozbiljno. Zato sam se prijavio na natječaj za umjetničkog voditelja kazališta Old Vic, a kad sam prije pet godina dobio posao, preselio sam se u London. Važno je napraviti karijeru, ali je pomaganje drugima pravo ulaganje u sebe.

Old Vic je osnovan 1818., a prije vas su ga vodili Laurence Olivier i Peter O’Tool: jeste li imali tremu kad ste preuzimali dužnost umjetničkog direktora?

– Ne, jer sam znao što želim postići: nakon tri desetljeća vratiti publiku i mlade ljude u to kazalište. Najprije sam se posvetio prikupljanju novca, a potom umjetnosti. Drago mi je što je preklani svoju posljednju predstavu, prije iznenadne smrti, u našem kazalištu režirao Robert Altman. U Old Vicu glume imena poput Rebecce Hall, Ethana Hawka, Sinead Cusack, Richarda Eastmanna i drugih. Petu sezonu, pak, otvaramo predstavom “Norman Conquest”, hitom iz sedamdesetih, koja u Londonu nije igrana 35 godina. Kako pri tome gledatelji sjede oko cijele pozornice, naše je kazalište trenutačno – gradilište. Iduće godine s kolegom, oskarovcem Samom Mendesom, pokrećem projekt Most: to znači da će u predstavama, s kojima ćemo gostovati po cijelom svijetu, igrati američki i britanski glumci. Riječ je o prvom ozbiljnom interkontinentalnom kazališnom projektu, koji ćemo razvijati u idućih sedam godina.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 712 ili se pretplatite na PDF izdanje.